Smijem li proslijediti
išta više od zla svoga,
možda čak i kaznu zavrijediti,
kaznu izravno od zloga
kad me tako zovu iskušenja,
kad me moja nevjera spriječava
da prihvatim zaduženja
dok mi ambicija ne jenjava?
Slijepa li sam i oglušila,
mrkle noći, anđeli vatreni
što sam ih ugušila;
jadni moji uspjesi snatreni.
Ništa nema do li poniznosti,
ništa želju mi obuzet ne bi smjelo.
Oslobodi mene dvoličnosti,
svega ovog što mi se je htjelo.
Ovisna sam, od ljubavi Ti ovisna
kao ptič o svome letu,
kao neka sila svevišnja
o svome magaretu.
Kad Te želim, kada Te očekujem,
već si ovdje, oko mene,
a ja samo oholosti snujem,
vrlo teška za promjene,
vrlo teška sad se naporima predati
da okrenem listove si prema gore.
Da Ti srce barem mognem dati,
da mi Tvoje ruke još govore
jer sam nezasitna
Tvoje vode žive, vječne
koja jedina je neupitna
kao staze mliječne
neke duše što ovako sad izgara.
Moja molitva Ti ne prilazi,
moja oholost Ti nebo para,
ipak ljubav Tvoja mi silazi.
25.08.2014. 20:33
Nema komentara:
Objavi komentar