Ne znam kada morala bih prekinuti
zlatne niti neprosanjane realnosti,
ne znam zašto skinula bih noćne skuti
dok me slutnja straši svojom stalnosti,
tjera me da očekujem nepredvidivo
i upravo u tome se i nalazim.
Sve ovisi da li gledam stidljivo
ili hrabro u visine zalazim.
Neću patnje si priuštiti, ne namjerno,
ali ipak čeznem previše ja strasno
preuzeti rizike zaboraviti smjerno,
gledati u samo žiće svoje jasno.
Plodovi su slatki neopisivo,
čak i ako genetski su modificirani,
to je ono što mi daješ neizbrisivo
jer u Tebi oni svi su skicirani.
Kriste moj, Prijatelju svih mojih poznanstava,
da li si od mene počastio sve strance;
da li odveo si koga na rubove prostranstava
onako kako žarko želim raskinuti uzance?
Ili možda sve njih, sve to meni daješ,
tad mi reci samo malo više od svog smisla
jer sam sigurna da u meni uvijek ustraješ.
Ne daj samo da mi plodna zemlja bude prokisla.
Gledaj kako ostavljamo lijepe tragove,
načini ih samo malo vidljivijima.
Ako treba, načinit ću neke nove gradove,
ako treba, načinit ću rijeke krivijima.
Spustit ću se još niže od preoranih korijenja,
ne daj da porušim Tvoje rajske krošnje,
oprezno ću možda i proviriti put zrenja,
znam da čuješ izrasle mi prošnje.
Sada idem jer ne vidim više križe.
Preslatki su rani, zreli grozdovi.
Ovo slatko vino što me k Tebi diže
iz dna zemlje neka tiho prozbori.
25.08.2014. 12:25
Nema komentara:
Objavi komentar