Ne želim gledati ratove, želim se roditi.
U borbi protiv nemirnih snaga svojih
očekujem da će mi se vječni mir dogoditi.
Koliko već pobjeda u životu nabrojih,
a porazi su stvarna kolijevka moja.
Zašto padam kad tako dobro znam
da me samo podiže odluka po koja
da od sebe grube snage odagnam?
Snagu mirnu, postojanu od Boga tražim,
više nego dar mudrosti je ištem
jer samo onda borbe i rat ublažim
kad se prolijem umorna poprištem,
a tada već je kasno i za moje mudrolije
jer je poriv moj trgnuti se i potrčati,
pronaći brzi izlaz što mi se krije.
Prije svake strategije počinjem krčati
kao stari, pokvareni ratni stroj.
Često udahnem duboko, ali mi se žuri
kao da će me mimoići novi boj.
Zašto mi svijest kostima ne projuri?
Ako i mora biti, neka dođe što prije
ona konačna bojna kada će moje porive
spriječiti molitva što se lako ulije
i često u bubrege moje jednom oborive .
Neka se umori, Bože, ovaj stroj,
a svijest neka se ne umori nikada.
Neka sklizne samo taj gornji sloj,
taj oklop pod kojim grubost pada.
Neka se otkrije samo dio ranjivosti,
neka se mudro prizna njoj dostojanstvo.
Neka se pojavi ovdje tračak milosti
za osuđene bez suda koji je jamstvo
onoga komadića vječnoga mira
na livadama i nebeskim ratištima
jer sila gruba strategiju ne bira
kakvu mudrost Tvoja, Bože, ima.
29.07.2014. 06:05
Nema komentara:
Objavi komentar