Velika je mjesečeva polukružnica,
jesen sočna tiho se najavljuje.
Ja sam ovdje umorna mu podružnica,
od večeri krepka, uz vrelo ulje
raznih plodova za zimnicu.
Nemam riječi koje bi se kotrljale,
nemam razloga za priču,
nemam nota koje bi se noći dale.
Reklo bi se da je mjesec bezobrazan,
besraman i bezočan, sam na ovoj pučini.
Skreće među oblake i krije san,
onda opet stoji usamljen u pustinji.
Uživam u plodovima, mirisi su omamljivi,
od njih sita sam do grla
i nema proizvoda koji tako su primamljivi.
Kao da je priroda zaboravljena prodrla,
padaju na mene slapovi svih okusa
kojih nije bilo dugo, dugo pored mene.
Budim se iz raznoraznih pokusa,
tek sada kad su pale noćne sjene.
Smočnica je sva već pripravna,
ogoljela cigla, drvo, malo kamena.
Tko bi pomislio da je ispravna,
a ipak je od mirisa izranjena.
Blago meni, blago onom tko se rodi ovdje
gdje procvate prastara i ljekovita trava
koja nikome još ne prozbori svoju povijest
dok joj snaga nikako ne jenjava.
Nema takve dunje, nema kupine
kao što je ona kojom mirišu likeri.
Nigdje nisu izdašne te lupine
kao kad se orah ovdašnji izmjeri
dobrom mjerom svemoguće travarice.
Opijena samo korom kruha vruća,
zaustavljam se sporo poput sanjalice,
pripravljam si ognjište od mjesečeva pruća.
30.08.2014. 23:41
Nema komentara:
Objavi komentar