Ne znam zašto ne bih izbjegavala
sve one sile koje režu moje niti.
Zašto ne bi nit se moja prosijavala
kad te sile često teže dušu skriti,
ne znam zašto, da li grijeh to goni
neostvarene duše, pune silna jada,
ili sama sila se od krutosti slomi.
Znam da neću stići u centar grada,
ali to uopće nije prepreka
za moje niti da se ovako rasplamsavaju
kao platna na vjetru meka,
kao da se sunčanim zrakama pridodavaju
i nisu ni malo lepršave,
i nisu niti malo brutalne,
tanke su i mršave,
a poneke su stalne.
Zašto ne bih svoj grad izgradila,
svoje trake i ulice glavne i sporedne,
zašto ne bih se još pomladila
pa sređivala si one koje još su neuredne,
zar mi nije vjera bar toliko jaka
da se nadam naći mnoga ploda
kao što je plodna svaka,
i najmanja njiva koja ima roda.
Kad već postoje te niti među silama,
kad već sile napadaju na njih,
kad se od njih svjetlo sunca slama,
to je možda neki dragocjeni stih.
Te niti možda mogu postati vidljive,
sigurno iz mene ne izlaze.
One postoje kao da su malo stidljive,
kao da baš mene traže.
Ne bi valjalo naći neku nit mrtvom,
proglasiti za to one sile krivim.
Nikako ne želim pasti žrtvom
samo zato što zbog svojih niti živim.
04.07.2014. 10:09
Nema komentara:
Objavi komentar