Kada Isus kaže da je duh važan, a tijelo ne vrijedi ništa
i to govori nakon što je izjavio mnoge riječi o tome kako onaj koji pije
Njegovu krv i jede Njegovo tijelo jedini ima život vječni, događa se naizgled
neka kontradikcija u Isusovim govorima.
„ Isus im odvrati: 'Zaista, zaista, kažem vam, ako ne
jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u
sebi '“(Iv, 6, 53). Ovdje Isus govori kao pripadnik semitskoga Naroda Božjega,
kao Židov Židovima. Semiti u Biblijska vremena nisu duh doživljavali kao
apstraktno mišljenje i ideje nego su im duh i tijelo, zajedno s dušom činili
jedno isto, čovjeka. Čovjek je bio duša;
fizičkom čovjeku, koji je bio konkretan, pojam samoga duha nije ništa
značio, nisu imali izraz za duhovnost koji ne bi obuhvaćao i tijelo, dijelove
tijela, bubrege, srca, kosti. Narod je Isusove riječi označio kao nejasne i kao
tvrd govor. Nikako tadašnji Izraelac nije mogao zamisliti da se tu govori nešto
u prenesenom značenju. Tada narodu Isus opet progovara kako će uzići tamo gdje
je prije bio i to pred njihovim očima (a poslije Isusova uskrsnuća se to zaista
i dogodilo): „Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi
koje sam vam ja rekao jesu duh i život. Ali ima među vama nekih koji ne
vjeruju“ (Iv 6,63). Oni koji nisu vjerovali Isusu, vjerovali su okupatorima iz
Staroga Rima koji je filozofirao na temeljima grčke misli, sasvim drugačije od
semitske, a jednake našoj današnjoj misli. Grčka misao posebno razmatra pojam
duše i duha čovječjega i govori o
bezvrijednosti tijela. To je bila poganska misao koja je dočekala Isusa, Židova
u Njegovo vrijeme. Ono što su Grci i Rimljani znali i mislili, Židovi su
vjerovali ili ne vjerovali. Vjerojatno su bili zbunjeni okupatorskim
mogućnostima, okupatorskim mentalitetom i njihovim umnim spekulacijama te se
osjećali inferiornijima. No, Isus uvijek dolazi u pravi čas za čovječanstvo
kada se susreću antički i semitski način razmišljanja koje je samo znak da i
jedni i drugi teže za Bogom i da su došli do krajnjih granica u razmišljanju u
svojim ljudskim umovima. Isus zna da će Jeruzalem biti razoren, Isus zna da pogani
slave Saturnalije i žrtvovanje, da imaju
nepoznatog boga, odnosno bogove i božanstva stvaraju na temelju svojih ideja pa
njihovi bogovi imaju ljudske osobine po uzoru na prosječnog ili nadprosječnog,
idealnog tadašnjeg čovjeka. Tada On dolazi, kao Božić, kao Uskrs, kao konkretan
i opipljivi Čovjek, ali mnogi Ga nazivaju iluzijom.
„Tada se mnogi Isusovi učenici povukoše i nisu više išli
s njim. Onda Isus upita Dvanaestoricu: 'Zar ćete i vi otići? 'Gospodine, komu
ćemo otići? – odgovori mu Šimun Petar. – Ti imaš riječi vječnoga života'“ (Iv
6,66-68). 27.07.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar