Igra kristala

Možda i nije strašno biti sebi netko,

možda i nema odgovornosti u tome

koliko je uživancija koračati prijeko,

dalje od nesigurnosti zbog koje te slome

sve one egzistencijalne brige;

nije bitno za njih, važno je vrijediti,

slobodan trpjeti radosno verige

i svoju nepredvidivu stazu slijediti.

Tu nalazim kristale svojih sastojaka,

u tome da ne težim veličini

i da gledam bliže od blještavih zraka,

više prema dubinama svojim i pličini.

Istina je da prođe jedan život cijeli

dok čovjek ne sagleda što je i tko,

i koliko su mu razni vihori odnijeli,

i da je često srušio se na tlo;

istina je da su napori prekomjerni

i da se ne vidi izlaz na kraju tunela,

i da su mu gotovo svi ljudi nevjerni;

da se o njemu gorka slava pronijela

o tome kako možda pije ili vara

ili možda samo nešto naokolo glumi,

ili da se po cijele dane samo odmara

i da su njegove tamnice i podrumi;

da je pun grešaka raznih i mana

i, zapravo, nije sasvim normalan,

a ni uspjeha nema ostarjelih dana.

I nije pouzdan, i nije stalan.

Tako dođe trenutak kad nema grešaka.

Nestanu, zajedno s mnogim brigama.

Nakon dugo vremena i praznih šaka,

čovjek postaje dobar u svim igrama.

05.08.2014. 20:47