Nekako mi nisu sasvim razvidna sva jutra,
ali ionako svoja jutra neobično doživljavam.
Jutrima se nikada ne misli na sutra,
jutrima iz polusnova svojih isplivljavam
kao neka optužena sirena iz tjesnaca,
a često i kao prekrasan ždrebac
koji sasvim lagano i ponosno iz mora gaca.
Kao da sam neki lijeni jutarnji drijemač,
volim izići iz svojih snova vrlo čilo,
ali mi to često nikako ne uspijeva.
Nije tada meni važno ono što se snilo
nego me ljepota jutra snovima odijeva
koji samo traže moju dušu, jako budnu,
koji žele biti ispisani, tako neobični,
kao da se nalazim u svijetu neku čudnu,
a snovi mi postaju tom svijetu slični.
To su snovi o mladom danu bez povratka,
a svakih nekoliko sati pojavljuje se novi.
To su snovi kao dio jutra kratka
po kojima nesvijest o nesreći plovi.
Često tada izmišljam jutru neko ime,
zaboravljam da postoje dani u tjednu.
Pokušavam opisati mu bit uz rime,
bit jutra koje nosi onu notu čednu
zbog koje je ono tako ispunjeno snovima.
To su snovi o bezbrojnim mogućnostima
koje novi dan u sebi nosi i o putovima
kojima u dušu ulazi s budućnostima.
Zamišljam što se od jutra može načiniti,
toliko lijep novi, sasvim novi dan.
Mogu se i pustiti jer me jutro teži opčiniti,
ali zato ne smije dan biti uspavan.
Svaki novi dan je jedno obraćenje
i povratak duše u djevičanske predjele.
Svako jutro označava ponovno sjedinjenje
prošlih dana s otvorenim danom za podvige smjele.
15.07.2014. 07:09
Nema komentara:
Objavi komentar