Kako preživjeti društvo, kako mnijenje
navodno novih zamišljenih prostora
kad samo me usamljeno, tiho bdijenje
vodi preko svih mogućih mostova
kojima jedino mogu bilo kamo stići,
pitanje je opstanka svake moje pore
i svake slutnje koju ne mogu obići
jer u samoći me brige ne more.
U mome gradu caruju same ruševine,
tko naiđe, sve ruši iza sebe i malo ispred
pod izlikom da iz početka čini tvorevine
koje će upravo mene odvesti naprijed.
Kad bih i pristala na društveno uređenje,
sve više bih gubila sebe i sve moje
dok slušam podmuklo sveopće naređenje
o novotarijama koje grupe nabroje.
Sve što sam naučila do sada, ne vrijedi
i sve moram pod hitno zaboraviti.
Čovjek se upita kada rušenje slijedi
ima li smisla nešto popraviti.
Strašna je vojna u mome gradu,
zaostale građevine nitko ne treba
dok nove se grade za grupu mladu.
Zašto mi nude preko pogače hljeba?
Ako meni ne smeta moj život vlastiti,
zašto mi nude ono što ne želim,
zašto me teže većom ovlastiti
kad ja sama si karte života dijelim;
evo, jednostavno volim ruševinu,
šećem po njoj i tražim detalje.
Navikla samo na trulu piljevinu,
čekam da me ptice zakralje
i povremeno vršim građansku dužnost.
Ova mi je ujedinjena država potrebna
jer samo su ruševine moja nužnost
dok ptice su priča posebna.
29.06.2014. 22:29
Nema komentara:
Objavi komentar