Ovjera

Nekako sam trula raspoloženja,

duh je čio, ali um ne sluša.

Još od ona davna porođenja,

moja k tebi okreće se duša.

Možda ti si onaj kamen bijeli

na mjestu našega sastanka,

možda smo se zato tamo obreli

da nam ne bi bilo sanka

jer tko smo mi da tu sanjamo?

Zar je naše svijetlo nebo čulno

samo da se svemu sklanjamo

ili ima razloga za srce budno

da se svojim ljubavnikom sretne,

da u njima Onaj progovori

koji ljubav jest i ruši pute smetne,

koji čini da nam duh izgori

svaki puta kad naiđu kiše olujne?

Mi smo ovdje da se omjerimo

i da raznesemo riječi nečujne

svakome koga sluhom ovjerimo

za naše davne i sve daljnje sastanke.

Nismo nikad mrzili i proklinjali,

niti bilo kakve naplaćujemo danke,

a ni sebe nismo nikada okivali

jer sve to smetalo bi dobrom sluhu.

Smetalo bi ljubavi u usponu

koja traži samo jednu dušu gluhu,

makar nudi svakoj čvrstu sponu,

koja bi se rado naći onim kamenom

što gradi vječnu građevinu

koja pečati ga našim znamenom

i približava ga izobilju nevinu.

Um ne sluša, ali duh je uvijek čio,

zato sada odmaram se ja kraj tebe.

Blažen je onaj dan kada si odlučio

čuti mene i sve moje potrebe.

12.07.2014. 10:00