Zoranova priča

Zoranova priča

Zoran je bio napredan i pametan učenik pa je postao i cijenjeni liječnik.

Posebno je bio dobar psihoterapeut. Sve je dobro razumio kako pate psihički bolesnici i nije uopće puno s njima govorio, ali je vidio koliko su društveno nesposobni i kako pate zbog svojih poteškoća. Prepisivao je dobre lijekove vrlo pažljivo i uvijek i često promatrao svakog pacijenta, moglo bi se reći da je i on s njima patio što je mnogim njegovim pacijentima puno značilo te su od njega dobivali toliko potreban optimizam i mjerila za svoje ponašanje koje je obično bilo zbog nečega poremećeno.

Postao je omiljen u krugovima psihotičara, cijenili su ga, ali ne onako kako obično bolesnici cijene svoje liječnike jer su im zahvalni nego su ga i voljeli koliko su za to bili sposobni. Zvali su ga od milja „naš Zoki“.

Mnogi bolesnici su se oporavili za Zoranove doktorske karijere, ali kad su prošle godine, Zoran je po svojoj statistici vidio da je veći broj njegovih pacijenata zapao u ponavljanje bolesti, a znatan broj pacijenata je počinio samoubojstvo. Želio je to istražiti, ali nije se mogao odlučiti hoće li liječiti što više bolesnika ili će se posvetiti samo određenoj maloj grupi koju bi pratio godinama, možda i cijeloga života kako bi doprinos dao liječničkoj znanosti, odnosno tim ljudima koji su pored njega dobro napredovali ka ozdravljenju, ali su postajali depresivni kada bi se pokušavali uklopiti u društvo i nastaviti normalno živjeti.

Pratio je dvojicu svojih pacijenata nakon što su se znatno oporavili te ih je uporno zvao k sebi na razgovore i oni su nevjerojatno dobro uspijevali u životu i prilagođavanju svijetu. U isto vrijeme medicina je iznjedrila neke bolje lijekove od kojih je i drugim bolesnicima bilo toliko dobro da bi se moglo reći da su potpuno ozdravili, poženili su se i doživjeli uspjehe u poslu. Zoran je promijenio i onoj dvojici način kako će uzimati lijekove, ali ih je i dalje pratio i zvao k sebi kao već dobre prijatelje. No, jedan od njih dvojice više nije imao toliko vremena za njihove susrete koji su bili terapeutski i poželjni; on se toliko oporavio i saznao sve o svojoj bolesti da više nije imao nikakvih pitanja za svog doktora Zokija te se posvetio poslu i prestao uzimati lijekove. Drugi od te dvojice Zoranovih pacijenata-prijatelja uporno je dolazio i pripovijedao o bolesti i životu, o medicini i pacijentima.

Došao je dan kada je Zoran pao i sam u tešku depresiju: onaj pacijent koji je prestao piti lijekove pokušao je počiniti samoubojstvo. Zoran ga je smirio i utješio, dao mu najsuvremeniji lijek protiv opake psihoze, ali je zaključio da se liječenje toga bolesnika nije pomaklo s mrtve točke; mnoge godine praćenja i liječenja kao da su sve pale u vodu, kao da ništa nisu postigli niti taj pacijent, niti njegov liječnik i prijatelj. Zoran je bio toliko shrvan da nije mogao obavljati svoj posao i u jednom trenutku uzeo sredstva za smirenje kako bi se sabrao od depresije i kako ne bi postao ovisnik o alkoholu ili nešto gore.

Onaj drugi bolesnik koji je redovno uzimao svoje lijekove i često posjećivao Zorana, dolazio je Zoranu svaki dan i sjedio kraj njega te mu postavljao suhoparna pitanja na koja je Zoran nemoćno slijegao ramenima. Nisu mnogo govorili, ali su se jako dobro razumijeli jer su zavoljeli jedan drugog i ni s kime nisu bili tako bliski i dobri. Zoran je ponovo počeo raditi, ali je prijatelja zvao i dalje k sebi. Više nije aktivno nikoga liječio nego se posvetio znanstvenom istraživanju i učenju. Njegov stalni pacijent i vjerni prijatelj pratio je Zoranov rad i neke uspjehe i uvijek mu se nalazio pri ruci kada god je Zoran zatrebao kakav podatak „iz prve ruke“. Prijatelj je bio pripravan ponuditi sebe i svoj život Zoranu na raspolaganje ako bi to zatrebalo.

Kad je Zoran postao slavan i popularan zbog otkrića novih uspješnih psihoterapeutskih metoda i uzroka psihičkih poremećaja, njegopv prijatelj se posvetio onome drugom pacijentu koji se je pokušao uništiti i počiniti samoubojstvo. Taj drugi pacijent je uzimao najsuvremenije lijekove, ali ga je obitelj napustila i nije se osjećao ni dobro, ni optimistično.

Dva Zoranova pacijenta postali su ponovo blisko povezani prijatelji, a za svaku novu ideju i zaključak koji su imali, zvali su njihovog Zokija koji im je također odgovarao idejama i savjetima.

Jednoga dana su ona dva pacijenta saznala da je doktor Zoran tajanstveno nastradao u saobraćajnoj nezgodi za koju se pisalo da ju je sam skrivio jer je bio opijen alkoholom. U prvi mah dva pacijenta nisu željela vjerovati onome što su čuli, ali nije prošlo puno vremena i oni spoznaše da je Zoran valjda zaboravio na svoju pamet koju je vjerojatno popila slava i bogatstvo. Drugoga objašnjenja nisu imali za svoga prijatelja.

Nakon mnogih godina doktor Zoran je zabilježen u povijesti medicine kao uspješan znanstvenik kojega je dala ubiti neka tajna organizacija zbog toga što je imao previše podataka o važnim ljudima u svojim znanstvenim otkrićima.

1306 848