Sjećanje na kolovoz

Sjećanje na kolovoz

U blagoj tišini sparine popodneva

koju roletama uzaludno zaustavljam,

u malo zamračenoj sobi

koja pospremljena sva je bez gnjeva,

glasnu pjesmu ptica pozdravljam.

One su vesele u kotlinskoj utrobi.

Ne vjeruju ljudi, Rode

da lete sokolovi

u zvjezdane visine;

da simfonije pjevaju kosovi,

da se djevičanske plode

pjesme anđela od miline.

Ne znaju da su djela dobra

i riječi da su tople, lijepe,

da su srca zajednička.

da su neki djeca do odra,

da sve vide oči slijepe,

da su zvona svadbenička.

Ne vide da smrti nema,

da je prolivena voda,

da je stvaran samo Duh

i da jedna se duša sprema

vjenčati za svoga Roda

i da je zaručnik ču.

908.12 507.13