Urbanizacija kao eksperiment

Urbanizacija kao eksperiment

Nije svejedno da li je breskva niknula u vinogradu ili u labosu. Nije svejedno da li je voće izraslo na suncu pravom i svježem, čistom prirodnom zraku određenog podneblja. Nije svejedno porušiti seoska mala imanja i betonirati voćnjake te stvoriti staklenike i vjetrenjače.

To je prodaja zdravlja i injekcija boležljivih stvorova koji se rađaju u labosima. Prvo vam iziđe neka moderna bolest, a onda tražite lijek koji donosi popratne pojave neke nove bolesti i tako u krug. No, ne želim protiv medicine i premarljivih liječnika zboriti niti riječ jer su liječnici za mene stvorili injekciju kemije snova i prestanka patnje.

Želim zaključiti samo da su Sodoma i Gomora bili jedina urbana središta u okolini, sve ostalo bila su šatorska naselja na kilometre udaljena u ogromnom prostoru s jednim stanovnikom po kilometru kvadratnom. Tamo se ne nađe niti jedan pravednik.

Za to vrijeme gubavci su hodili u svojim ogrtačima, odvojeni od porodica i plemena da ne bi zarazili ostale i načinili pomor općega seoskoga pučanstva, i živjeli mirno, ponekad bijahu izliječeni, ali uglavnom bijahu brzo nestajali, nije ih bilo često, a bili su i oplemenjeni patnjom i duhovnim spoznajama. Često je neki šatoraš sveti dolazio među njih te ih liječio i nije se od njih razbolio, zavisno od volje Boga.

Sad Gospodin daje suvremene lijekove, ali mnogi katolici se ne slažu s tim načinima liječenja, mnogi ljudi su tabletomani, a svoj duševni život ne smiju ispoljavati jer to nije urbano. Kao da smo željni konačno odmaknuti od pračovjeka i njegovih divljih obreda inicijacija, liječenja i općenito vjerskoga života; pogotovo sada, kada idemo u susret Marsu i proučavamo svemir ne bismo li tamo negdje daleko pronašli načina za život jer nas je sve više i sve smo uništili, a zapravo tražimo duševno ispunjenje, duše su nam prazne kao svemir.

Svijet napreduje, vjera je zaostala, reći ćete.

Ne, nego Gospodin u svojoj pedagogiji popušta čovjeku, sve više mu popušta kada čovjek uporno odlazi i pada iz manjih grijeha u ogroman pakleni smrtni grijeh. Tada Gospodin vadi kestenje iz vatre, spašava one koji su došli k sebi i ne mogu izdržati paklenoga ognja pročišćenja od prevare i zavođenja grijeha, tada opet Isus je tu, Isus spašava. Ali poradi okorjelosti naših srdaca dopušta nam djelomično da ostanemo slobodni, tek toliko da se mognemo Bogu obratiti kada vidimo što smo učinili, kakvog smo si vraga nanijeli na vrat. 3007 1027