Dome Izraelov 2

Dome Izraelov 2

Nitko ne može toliko dati

koliko daješ sebe ti, potpuno

i nepopravljivo vjerno.

Takvoga zaručnika imati

znači doživjeti prepuno

izobilje, a tako smjerno.

Nitko mi ne može vjerovati

da sam te zaista susrela

i da nisi moj umišljaj.

Znam kako može djelovati

moje pjesništvo i ljubav zrela,

kao unutarnji doživljaj.

Nije ni važno da li sam sama

nego samo da grijeh ne počinim,

time si oteo me svima.

Niti da li je okolo nas tama

ili se gledamo okom Očinjim,

svejedno nas ovdje ima.

Upravo to mi je meta,

moje unutra, u srži

gdje niče iskušenje.

Prostranoga li svijeta

koji na Duhu se drži!

Često viđenje!

I kada zabludim,

promatram hladno

od čega je laž

da zle duhove izludim

jer se povode jadno,

kratak li im staž.

I što više me traže,

veća je moja snaga,

mada ne znam vladati

ni sobom, najblaže,

ali ti ostavljaš uvijek traga,

ne moram se nadati

nego to jednostavno tako jest.

U Tijelu Krista

materija ostaje neživa glina,

a osjećaja se blaga budi čest,

nevina, čista

i zlom duhu strašna opeklina.

Zar to sve samo sam ja?

Zar mogla bih biti takav div

da nije tebe najviše tu

dok promatram igru duhova

i da nije ljubavi snažan upliv

u mojemu središtu?

I ako samo podsvjesno gledam,

opet srž u meni živi,

a od ljubavi sam načinjena.

Sinovstvo svoje od tebe ne dam

niti tada kada se okrivim

jer tada znam djela počinjena,

a to je samo dokaz moje jakosti

koju imam u tvome očinstvu.

Častim sve tvoje tragove;

sve što si ostavio u nevinosti

prepoznajem na Općinstvu

i prekoračujem pragove;

čuvam ti riječ, pa te nalazim

s vremena na vrijeme i češće,

iznenada i neočekivano,

mada te očekujem tamo gdje zalazim

kada poželim boriti se žešće

jer moje nije nigdje strano.

Hvala ti za Saziv, za pastirstvo,

za slobodu veliku posebno.

Ona je najjača karika

okovlja za ovo sestrinstvo.

Što ti je od mene potrebno?

Ne tražim lavljih rika,

ne boj se za mene. Molim

i predajem se lako,

dajem si brojiti kosti.

Zaista te uvijek volim,

i u svitanje svako,

a i ne oponašam te, nevinosti,

nego stazu svoju pratim,

sjedinjujem se u osamljenosti

beskrajno i tada slavim

jer uvijek se vratim

iz mekih u još mekše osti;

njive neke poplavim,

a to što sam znatiželjna

samo na dobro okrene

molitva tvoja, znam.

Plaća mi je nepoželjna,

ne želim da klas uvene

jer bi ostao sam.

2007 559