Zarobljene duše
Kako bliži mi se
moje vrijeme krenuti prema ulasku u treću dob,
tako sve više ja
se u staricu pretvaram, ali ne nalazim ništa.
To je samo puka
ljudska znatiželja, pitam se kakva mi je kob.
Već odavno,
negdje u sred svog života, ja sam odavde otišla.
Samo mi se čini
da nemam više ništa reći, kao da je kraj.
Umorna sam više
nego ikada, ali ću nastojati naći životnosti
da bar neki
zaključak izvedem prije nego krenem u raj
i da raspem
stvari svoje da ne smetaju i da ostavim samo kosti.
Dramu, dramu
trebam, volontere ištem, kad bi samo znali;
glumce, sestre i
psihotičare, svećenike, redatelje nezaposlene.
Kupila bih
kazalište cijelo i jedan sanatorijum mali
pa bi svi za naše
kreativne duše zaiskali uvrede oproštene.
Spustila bih
mnoge zavjese iza starih i uvredljivih kolotečina,
a novima bih
otvorila pozornice kako ne bi se pisale priče
o pacijentima
nego bi se raspala žabokrečina.
No, nisam ta jer
moj život brzo odmiče.
Mladosti je
nanesena duševna bol koja se samo dramom liječi,
ali sustav je taj
kojega vode zastarjele metode dramaturgije.
Drama se odvija
prava u glavi pacijenta koji jošte pije mliječi.
Kada bi se samo
uživjeli političari u te dječje orgije.
1206 2228
Nema komentara:
Objavi komentar