Okovano stručje

Okovano stručje

Još se jednom osvrćem na svoje porušene vrtove.

Kamen stoji, poleglo je stijenje uza zemlju plodnu,

sada bolje vidim obale i oceane, otoke i rtove.

Opet slavim milost Boga, ljubav Krista blagorodnu.

Sada mi je u širinu graditi i ophoditi zidine,

nisko raslinje na vrhu strma odmorišta, 

jer sam nehotice okrznula okom hridine

pa se otvoriše viša sjajna obzorišta.

Sigurno ću progledati i vidjeti opet

neku novu uzvisinu koja već me doziva

da se sjetim zašto svijet je propet

među nama. Već ja čujem znake poziva.

Još su mnoge strasti došle s iskušenjem,

očima ih tvojim jasno gledam

i čudim se kakvim samo htijenjem

čezne grijeh da mu se još predam;

strašna njegova je panika u paklu

da me još povede i pridobije.

Gazim smjerno dalje, i po staklu,

jer me ista snaga tiha tada oblije,

kada mi priprijeti smrću teškom.  

I nema više nikakve agonije,

samo Majka gleda me sa smiješkom,

zove na prostranstva dijakonije

zavjeta mi moga i krštenja.

Ja sam zarobljena ovisnošću,

mene drže okovi slobode zrenja

mojom nemirnom prilježnošću

jedinoj mi ljubavi i moći,

jedinom životu koji imam.

Više ne tražim ni pomoći

jer se samo Svetoga primam

koji jedini mi dostojno se preda.

Već odavno ja odlučih,

već odavno moja ljubav svijetu ne da

da mi okove sastruči.

Sad još samo malo poniznosti ištem,

opće prepoznatljivosti, ali iz dna duše.

U naručju sigurnome hodim ratištem

kojim vjetar pomora silinom puše

pa mi izaziva svu moju snagu.

Sve je moje pripravno na predaju,

kao momak koji čeka dragu,

kao sveti kada kruha daju.

Tebi nemir neka moj ne smeta

kao što nikada i nije.

Blagoslov mi daje ova ljubav sveta,

onaj isti kao uvijek prije.

2807 735