Zakon protiv etike

Zakon protiv etike

Kako se može dogoditi da dvije zdrave i iskrene osobe jedna drugu ne mogu razumijeti? Ako se duševni bolesnici toliko razumiju među sobom

da znaju da su poremećeni, ali nalaze tragove normalnoga iskrenog priopćavanja prijateljstva, kako bi tek oni koji nisu poremećeni imali biti puni razumijevanja među sobom!

Jedan od mogućih odgovora jest taj da nema osobe koja barem malo nije duševno poremećena.

Drugi je mogući odgovor da osobe koje se ne razumiju zanemaruju svoj vjerski život pa nisu svjesni nakupljenih lakih grijeha u kojima žive.

Treći mogući odgovor jest da se zdrave osobe mogu razumijeti u zloći i ubijanju ili uništavanju. To nije razumijevanje u pravom smislu nego je prije teški smrtni grijeh.

Neki zakon ili opće pravilo i konvencija o etičnmosti pred ovakvim pitanjima izgleda potpuno nemoćno i besmisleno. Da bi etika vladala svijetom, nije dovoljno pokušati slijediti konvencije i stvarati mnoštvo zakona jer, znamo, zakon samo još više izaziva protivljenje, grijeh i kriminal. Ne dovodi do etičnosti, a može dovesti do licemjerja, to je ono kada ste poslušni svim zakonima, a u sebi nalazite mnoštvo sukoba koji će prije ili kasnije izbiti na vidjelo u negativnom svjetlu i neće biti ni malo etično. U konačnici možda izgleda da pravosuđe riješava probleme svijeta, ali u tom svijetu su zaista živi ljudi koji su ili poremećeni, ili žive u grijehu, ili su licemjerni. To su višedimenzionalni problemi koji se moraju dubinski riješavati, a ne samo proglašavanjem konvencija i pisanjem zakona. Već samo provođenje zakona u životu dokazuje koliko je pravda ljudska nespretna i stvara vrlo kompleksne nove probleme, a ne etiku.