Put osame 2

Marijin privatan život je bio isključivo moliteljski, ona je prepoznala odmah anđela i njegovu poruku od Boga jer je bila savršena moliteljica. Marija nije imala  problema s iskušenjima i borbama protiv grijeha, ona čak nije niti pomislila da će morati možda leći s mužem kao što bi društvo očekivalo koje očekuje uvijek i smrt, između ostaloga. U Marijinom privatnom životu nije bilo niti pomisli na takvu pogansku i tjelesnu vrst začinjanja potomstva ili življenja na neki način ispunjavanja onoga što bi društvo očekivalo od bilo koje druge žene, ili pomisli na to da se mora pripremati za starost i smrt. Marija se u Josipa nije zaljubila zato što je bio društveno podoban nego najvjerojatnije zato što je živio molitveno i samo za Boga.

Ona čak, kao i Abraham, ispitkuje anđela, odnosno Boga  jer je sigurna da njezin Gospodin od nje ne očekuje ono što bi očekivalo društvo, ona je pripravna reći Bogu da odbija leći s Josipom, ali također je uvjerena da Bog to od nje niti ne očekuje, ali, za svaki slučaj, kao da je smetena i zbunjena anđelovim riječima, ona zapravo pita što mora učiniti sa svoje strane da bi začela Isusa i kako se mora dalje ponašati jer jako dobro zna da joj to nitko drugi u narodu neće moći protumačiti, savjetovati ili pojasniti; mogli bismo reći da Marija nije uopće svjesna bilo kakvoga društvena života, njezin susret s anđelom je njezina privatna svakodnevica. Mariji je Bog jedina obitelj, narod se pojavljuje samo kao Božija želja i izobilje Božje. Dati tom narodu svoj doprinos u izobilju koje želi i čini Bog, sudjelovati s Gospodinom u stvaralaštvu, ispunjavati očekivanja toga naroda, odnosno pripomoći u ispunjavanju očekivanja možda je Mariji bila samo jedna od mnogih zajedničkih igara s Gospodinom, najsvetija i najveličanstvenija zabava, glavni posao i zadaća u njezinom privatnom životu i pozivu, stvaralaštvo i spasenje protiv slabosti, odnosno grijeha. Marija nužno gleda na društvo više Božjim očima, gleda na narod kao na dijete i plod Boga, Mariji nikada, niti u jednom času društvo ne predstavlja autoritet nego samo prenositelja Božjega zakona i uputstava, zapovijedi i pouka. Njezin privatan život je općenje s Bogom u molitvi neprekidnoj i ona kao da je iznad društva, nikako netko tko bi se morao povoditi za društvom. Isto se događa i Abrahamu, i Mojsiju, i Davidu, ali Marija nema osnovni ljudski problem, borbu protiv grijeha i iskušenja. Njoj iskušenja nisu problem, ona čak ne pada u iskušenje niti tada kada joj Bog poručuje da će biti majka društvu kao stopostotna pripadnica toga istoga društva pa bi se moglo reći da Bog određuje Mariji neka uđe u društvo i neka postane više svjetovna, ali ne, to niti u jednom trenutku ne postoji kao mogućnost u Marijinom srcu. Marija je moliteljica, ali je realna.

 Molitveni sveti život daje viši stupanj realnosti nego grešan društveni život. Marija je toliko realna i zapravo je jako prisebna pred anđelom kao da stoji pred iskušenjem, kao običan grešan čovjek koji je uvijek pripravan ispitati svoju savjest, Marija kao da misli pred anđelom nešto slično kao “ ne misliš valjda da bih morala ući u društveni život i zaboraviti svoj privatni moliteljski poziv i predodređenje pa se prikloniti mužu i spoznati muža, ne misliš valjda reći da legnem s Josipom, znam da mogu biti majka Mesije i na svetiji način”. Tada pita anđela da joj se izjasni i da joj kaže kako će to biti ona majka Boga. Također izjašnjavanje od Boga traže i Mojsije i Abraham. Nitko od njih u obrani svojega privatnog života i svoje vlastite ljudske volje ne griješi, i Abraham, i Mojsije, i Marija ostaju do kraja ponizni pred Bogom, ali Ga ne slušaju slijepo i bez upotrebe vlastitoga zdravog razuma. Štoviše, što je više čovjek pred Bogom svjestan sebe i svoje vlastite ljudske volje, ali i svojega vlastitoga privatnoga života, to će mu jasnije Bog razbistriti svoju volju i pozvati čovjeka da Ga nastavi slijediti na isti način na koji je uopće i pristigao u okolnosti da se dogovara s Bogom. Jedino tako može doći do saveza između Boga i čovjeka, ako postoji Božija volja i što više izražena ljudska volja i obično ljudsko samopouzdanje koje društvo čovjeku inače nikada ne daje jer društvo od čovjeka uvijek želi da se čovjek prilagođava i mijenja shodno društvenom grešnom životu. Pojedinac molitelj je uvijek svetiji od društva i skup takvih pojedinaca koji su molitelji zapravo realno predstavljaju Božji narod.