Ništa nije sakriveno što se neće otkriti
Tama duše 7
Spomenula sam kako imam malo težu psihičku dijagnozu i kako sam došla do zaključka da je podsvijest ljudska uvijek zdrava te sada pronađoh opis Terezije Avilske o središtu duše gdje prebiva Bog kojega čovjek pokušava dokučiti i koji osvijetljava svu dušu, to jest čovjeka molitelja. Ja gotovo da i nisam bila moliteljica, a daleko od toga da sam ikada bila ono što bismo nazvali mističarkom, no iznenađuje me ugodno kako sam se našla u takvom stanju prilikom nekih halucinacija koje sam iskusila da sam mislila dugo da sam do biti svoje poremećena.
Kasnije, kad sam premišljala kakva smisla imaju moje halucinacije koje su nalik snovima, često znakovitima, ali uglavnom beznačajnima i besmislenima za zdrav razum, postepenim i povremenim razmatranjem i molitvom došla sam do spoznaje o tome koliko mi je u životu bilo značajno ono što sam halucinirala, odnosno ljudi koje sam susrela i u kojim okolnostima. Ugodne sam spoznaje stekla, saznala sam o sebi da je moja nesvjesna duša u biti zdrava i da je tako kod svih ljudi, ali da je površina osobe sklona poremećajima i bolestima. No, čovjek je sav u grijehu kad je u grijehu, samo što Božji Duh u čovjeku progovara, liječi i vodi grešnika u pročišćenje. To mi je logično jer moja psihoza niti nije drugo ništa nego temeljito obraćenje.
Podsvijest mi je poslala zamaskiranu poruku koju ja nisam morala nikada otkriti, ali mi ju je Gospodin rasvijetlio. Rasvijetlio mi je premnoge detalje o tim osobama i njihovim životima za koje ne znam ni sama što bih morala s tim znanjem učiniti, ali sam sigurna da će mi dobro doći, to jest Bog zna što nam je to trebalo.
Nakon što sam spoznala da su halucinacije jedna poruka, vrlo razumna i logična, ali zakukuljena, spoznaja je došla o tome kako sam u biti poremećena površno, iako jako i trajno. Veliko je olakšanje bilo spoznati zdravlje bez zdravlja. Psihotičari se često osjećaju kao da su ozdravili; depresivci često misle kako je njihov problem nestao nekim površnim optimizmom i zahvatom, ali bolest se uvijek ponovo javlja, i teža nego prije. No, ja sam zbog spoznaje svojega zdravoga nesvjesnog dijela i podsvijesti, koja sve pohranjuje, ozdravila od tridesetogodišnjega uvjerenja o vlastitoj beznačajnosti, velikoj grešnosti i nesposobnosti do najdublje dubine mojega bića. Dostojanstvo ljudsko dala mi je upravo ta prosvijetljujuća spoznaja, ali mi nije dala ozdraviti samo tako. No, u ovom stanju u kojemu sam sada vidim da i nije najvažnije ozdraviti nego polučiti što bolje spoznaje iz kojih će proizići dobri rezultati.
Zašto nisam u molitvi spoznala ono što sam iskusila zbog halucinacija i psihoze? Zato jer mi Bog nije dao kršćanski život nego je želio imati me kao poganku i da ja vidim te drastične razlike između poganstva i prijelaza u vječni život. Terezija Avilska je imala moliteljski život oduvijek, ali i ona je u životu iskusila bolesna stanja, odnosno kliničku smrt. Izgleda mi da ima još mnogo ljudi koji dođu do istoga zaključka o dubinama ljudske duše.
Najsavršenija mi je spoznaja da postoji podsvijest ljudska koju proučavaju znanstvenici, ali da je ona savršeno razumna i ne čini takve grozne logičke pogreške kao svijest ljudska. Sigurna sam da ljudi svjesno mogu ispravljati svoje logičke pogreške iako mnogi nikako ne mogu razumijeti da su načinili pogrešku u zaključivanju. To se često, primjerice, očituje u lingvističkim istraživanjima. Jezikoslovci znaju kako često se neka imena i nazivi preokreću naopačke u narodnom izgovoru pa postaju službeni jezik jer tako zažive, a ljudi onda tvrde da postoji neki logičan red u tome nazivu, značenjski i znakovito. Reda nema ako ne obrnete riječi i neke glasove naopačke. Ljudi svjesno to čine, uvjereni da čine pravilno jer uopće ne razmišljaju. Podsvijest je nešto drugo, ona izgleda kao savršeno sistematizirana iako mnogi pripovijedaju o nekim podsvjesnim silama i snagama koje upravljaju svjesnim čovjekom, ali je očigledno da su to grijesi i to veoma svjesni.
Postoji ta razlika između teškoga neznanja o sebi ili o životu, odnsno nesvijesti duhovne i površnoga nerazmišljanja ili nepromišljena promatranja, a to je sve gotovo isto što i život bez vjere i bez molitve o kojoj kaže Sveta Terezija Avilska da je način kojim čovjek putuje u svoju nutrinu gdje ga čeka Bog.
Samo još jedna primjedba mi pada na pamet: teško je zamisliti da čovjek jednom krene na put i zatim prevaljuje, malo po malo, veliku razdaljinu od grijeha do Boga. To kod mene tako ne ide, grijeh vreba uvijek, običan, najobičniji i onda kada je čovjek najsigurniji i kada je prevalio sva ta dobro poznata iskušenja. Drugim riječima, čovjek ne putuje na taj način po sebi samome jer nikamo tako ne može stići, u nekoj linearnoj veličini. Bog i ljudski grijesi nisu tako jedni nasuprot drugome postavljeni. Kad čovjek pokuša krenuti do Boga tako da se nastoji prvo rješavati grijeha, nikada, nikada ne stiže nikamo. Rješavanje grijeha je kao neka popratna pojava susreta čovjeka s Bogom jer bez toga duša sebe ne vidi.
Naglasiti moram da mi još uvijek nije sinulo što bi to bio misticizam. Isus mi nije ni malo bio mističan kako sam Ga ja dostigla upoznati.
Jedino što je čovjeku često mistično, to je njegova vlastita tjelesna smrt. Drugačijega mističnoga susreta s Bogom kao da ni nema, ima susretanja, imamo Euharistiju, ali ne govorimo da smo svi mi, kršćani zapravo mistici jer blagujemo Gospodina. Čak bih rekla da je misticizam nešto suprotno vjeri. Radije mislim kako je za mene tajanstven čovjek uznapredovao u kvalitetama i vjerskom životu, ali to ne znači da je on mistik nego da je meni misterija.
08.01.2015. 19:12
Nema komentara:
Objavi komentar