Živo je gestikulirao, malo pognutih ramena i pogleda uperena prema prozoru, držeći opušak kao da je zaboravio da bi mogao spaliti prste dok mu je kosa padala neuredno preko lica; bio se sav zanio u govor i argumentaciju koja mu očigledno nije polazila od riječi jer si je zdušno pomagao patetikom. Ona pomisli kako je to još jedna od njegovih sjanih dramatizacija. Bio je majstor u tome da pridaje značaj nečemu što nije bilo jasno, što je bilo nedorečeno ili jednostavno nije imalo ni glave, ni repa. Tumačio je teškim frazama, držao je govor već dulje od dva sata što mu nije bilo teško jer još nije izgovorio niti jednu rečenicu koju bi ona mogla upamtiti i ponoviti. Nije čak bila niti sigurna je li tema spolne prirode ili on govori o životnoj tragediji svakog čovjeka, žene, djeteta, starca ili se to on pokušava uživjeti u duhovnost tamo gdje joj nije bilo ni traga. Poistovjećivao je čovjeka zaljubljenog u svojega mentora sa smrću, s teškim delirijum tremensom, s patetičnim recitiranjem i tko zna što sve ne, sve je egzistencijalne muke pokušavao ugurati u istospolnu naklonost. Uporno je pokušavala dočekati hoće li njegovo istinsko uvjerenje konačno dobiti svoj izražaj, a nije niti bila sigurna da je upamtila što je u biti njegovo istinsko uvjerenje, sjećala se samo da ga je počela slušati kad joj je rekao da je voli. Odmah poslije počeo je tumačiti kako ljudska ljubav i naklonost prerasta uvijek u nešto više i veće i kako se po tome najbolje očituje ljubav i njezina vjerodostojnost.
“Ljubiti i uživati ili ljubiti i patiti?”, pitao se on. “Priznati naklonost ili se pritajiti?”
Ona se osjeti ugroženom jer njezina je ljubav bila tako skromna i praktična: samo da imaju za jesti i da im je toplo, a onda će napraviti bataljun dječice. Znali su se već dugo, ali dijete im se još nije dogodilo.
Promatrala ga je nenametljivo i vrlo rijetko ubacivala primjedbe pa je njegov dramatični monolog dobivao na živosti i poticaju, no ona se počne dosađivati. I najbolja drama ne smije trajati predugo, naročito ako se ne nazire na vrijeme neki zaplet. Nije htjela pokazati da je umorna, još si nije željela priznati da od one ljubavne izjave prije nekoliko sati nastaje uobičajeni sebičan uvod u nešto što nikada ne dobiva svoju poantu. Kad joj je zadnji puta izjavio ljubav? I što mu je došlo da joj kaže da je večeras posebno privlačna, da li je to potreba čovjeka koji je inače sam sebi dovoljan da se oženi ili je možda došlo kod njega do zasićenja idiličnim životom, hedonističkim uživanjem ... da, moglo bi biti to, stara je istina da u izobilju čovjek gubi svaki osjećaj za dobru i lijepu realnost. Možda mu je jednostavno bilo potrebno nadahnuće. Činilo joj se da on više niti ne pamti kako je počeo taj monolog. Primijetila je ovih dana da promatra spolnu ljubav s nekog drugog stajališta.
“Ne razmišljaš valjda kako je poanta zaljubljenosti učenika u svoga mentora samo neki Edip kao da nije bitna tema o kojoj mentor podučava?”, progovori ona kao da ga prekida u uzaludnom traženju razloga zaljubljenosti.
On se zagleda u nju i ona vidje po njegovom praznom pogledu da je ovoj priči već prije morala načiniti prekid ili kraj.
“Tema je... tema je... hamletovska...”, počne on zamuckivati, a ona ipak malo pričeka ne bi li uvidjela tijek njegovih misli.
“Da li smije čovjek sebi skratiti uživanje i otkriti svoju ljubav i naklonost koja će biti dočekana pogrešno? Ili čovjek mora ljubiti i uživati, a nikada ne obznaniti ljubav?”, upita je on direktno, a ona odmah doda kako ljudi koji ne znaju da ih netko jako voli sigurno neće razumijeti jasno i glasno očitovanje ljubavi pa je prema tome svejedno hoćeš li ljubav priznati ili prešutjeti.
On samo kimne glavom i zamisli se.
I ona se malo zamisli: zar ga nije počela pažljivije slušati jer joj je izjavio ljubav? Zar nije dobio pri tome njezinu pažnju? I zašto ona ne zna koliko ju on voli dok joj to i ne kaže? Zar joj je dovoljno da joj povremeno tako neuravnoteženo izjavi ljubav i ostavi je da se počne pomalo dosađivati? Da li je to ono što on pokušava reći s puno dramatizacije, da li on vjeruje u tu svoju ljubavnu izjavu ili je i njemu pomalo dosadno?
Šutjeli su oboje neko vrijeme, a tada ona osjeti potrebu prošetati sama, pobjeći na svježi zrak. Zaogrne na sebe baloner, uzme torbicu i krene prema izlazu. Začuje ga kako zvecka ključevima, no nije se mislila predugo zadržati u šetnji. Bilo joj je normalno da je on želio naglasiti kako nije uzela ključeve sa sobom. No, ubrzo nakon povratka iz kratke šetnje ona naiđe na zaključana vrata. Doma nije bilo nikoga i ona ode roditeljima. Idućega dana također od njega nije bilo ni traga, ni glasa. Ni poslije, niti ikada više. 03.01.2015. 05:36
Nema komentara:
Objavi komentar