Kad je grešnik najokorjeliji, u njemu postoji strah jer je svjestan duboko u sebi da čini nešto protiv svoje savjesti. Savjest budnu ili zaspalu ima svaki čovjek. Strah od svoje vlastite savjesti potiče čovjeka da bježi od sebe i od iskrenoga suočavanja sa svojim grijesima, naročito ako su ti grijesi strašni i ogromni. Ma kako bio bolestan čovjek, savjest ga kopka i zbog nečiste savjesti je još bolesniji.
Isus naš, Gospodin, doživio je na Golgoti napade ljudi koji nisu bili čovječni, bili su to grešni napadi i bili su okrutni. No, duboko u sebi ti ljudi su bježali od straha pred savješću, pred Bogom na križu. Isus je to znao i duboko proživljavao. Proživljavao je nesreću čovjeka koji se ne može nositi sam sa sobom, sa svojom savješću i želi zbog toga uništiti grubo Onoga koji ga podsjeća da čini nešto pogrešno i strašno loše.
Sukob čovjeka sa svojom savješću dovodi do umrtvljenja zdravog razuma, čovjek nečiste savjesti tada ludi i može postati grozan sadist jer se nada da će ugušiti strah još većim nasiljem. Tada čovjek pokušava ne vjerovati u Boga, pokušava negirati Boga, pokušava Boga uništiti, ubiti, dokrajčiti. Što je čovjek uporniji u nastojanju da uništi i unizi Boga, to je teže njegovo opće stanje i gubitak dostojanstva jer čovjek je svjestan da bez Boga niti njega ne bi bilo, niti njegovog straha, niti njegove savjesti, niti njegove zloće i zlobe, niti želje da se bori protiv nečega, niti poriva da postane tako nasilan.
To stanje čovjeka, koji spoznaje da Boga ima jer spoznaje da i on sam postoji i živi upravo zato jer ga je Bog stvorio, dovodi do velikih apsurda. Čovjek se osjeća najjadnijim stvorenjem na svijetu, osjeća se kao jedino i usamljeno stvorenje na koje je Bog zaboravio. Svi su tome čovjeku ljudi koji su imali više sreće ili čak privilegije kod Boga. Strašna usamljenost velikoga grešnika koji ne može izići na kraj sa svojom savješću dovodi do toga da se čovjek osjeti odbačenim, napuštenim, bačenim u neko područje gdje nikoga nema, ni milosti nema, ni žive osobe koja bi mu pomogla.
To stanje čovjeka Isus je morao iskusiti na križu. Iako je znao da je odan svome Ocu i neograničeno vjerovao u spas i uskrsnuće, Isus je patio kao Bog, ali je kao Bogočovjek i potpun, a još k tome i svet Čovjek, znao sigurno koliko su duboko propali njegovi mučitelji i koliko duboko propadaju bijednici, sadisti, bolesni manijaci, ubojice. Isus je umro za sve ljude. Mi ne možemo oprostiti naokorjelijim sadistima i ubojicama, ali Gospodin je na križu postao upravo takav jedan najjadniji grešnik ikada stvoren od Boga i pao pod grijeh. Nije radi sebe zaplakao Isus, Gospodin na križu nego za one za koje nitko nema riječ opraštanja. Viseći na križu, vidio je bubrege i srca, jad i muku naroda te je u ime onoga najgorega na svijetu povikao “Bože, zašto si me ostavio?”. Nije se Isus osjećao ostavljenim od svoga Oca na nebesima nego je bio Čovjek, i to najgori i najusamljeniji, onakav koji zavidi svinjama što se hrane rogačima ili onaj koji misli da ga je Bog stvorio da bi ga odbacio neka se prži u vlastitim grijesima. 02.01.2015. 08:35
Nema komentara:
Objavi komentar