Lampaš

Kad pripalim onaj žižak pod lampašem,

odmah padam kao ognjem oduzeta,

kao kad se lentom pustinjaka ja opašem

kad me tinjajuća blagoslovi vatra speta,

od sve silne molitvene navade

i od slatka društva kojem nazočujem.

Sveti moji zagovornici uvijek rade,

a ja samo katkada im vapnje čujem.

Kako je to vatra mirna i kako je vječna,

kako je to sigurno i istinito

da ne pogiba ni kaplja riječna,

da je moćno Božje sito

iz kojega prosipa se samo blagoslovlje

prema raju kojem srce moje stremi

jer ja jasno vidim svoje rodoslovlje

kojime me jednom davno Bog opremi

samo zato da se svima nama smiluje,

da nam veli da nam sve oprašta

i da mene isto takvim žarom miluje

kakvim sve mi te opačine ispašta

zbog kojih se izgubim u paklu.

Pakao je uvijek osim sada

kada gledam plamen taj u staklu;

sada živi moja slatka nada.

01.11.2014. 12:13