Premile pjesme u grudima
i mirisi tamjana u nosnicama
vode me svim onim sprudima
gdje se povodim za osicama,
sluteći tu tajnu očiglednu
kojoj prišla sam i nesvjesno.
Pronašla sam ružu mednu
koja cvate sasvim izvjesno
u dnu moga kamenjara
gdje se sjaji crni mramor
što se ispod ruže stvara
da uguši svaki žamor
radi osluškivanja korala
s kojim je u rezonanci
tračak neba od opala,
priklanjajućega monstranci
iznad koje podiže se Jaganjac
na krilima raširenih dlanova
što su poletjela u moj klanac,
izravno u srce bez planova,
da mi vele: “Tu sam, evo, sada
baš kad sve si izgubila
dok ti zalutalo oko pada
na sva bića da bi ljubila.”
Ptice moje iz obilja hrane
dolaze do mene, i bube,
bez ikakve strašne brane
da bi čule kako ljube
stare kosti, srdaca nevinih
jer su grijehe okajale,
jer im nema praha njinih
nego samo iskre male,
ali prepune života i slavlja.
Duhu Svetom sad se budim,
ptica čeka me, pozdravlja
kako slušala bi što joj nudim.
24.11.2014. 08:43
Nema komentara:
Objavi komentar