Jaganjče Božji, vidjela sam Tebe kao znak iznad
nadgrobne ploče moje majke, prvi put mi se dogodio tako jasan odgovor iz
nebesa.
Jaganjče Božji, Tvoj me je symbolon okrijepio,
majku sam zamolila neke upute na istom onome putu na kojemu je djed moj tragično
preminuo. Kao da mi je sada jasnije što je vodilo mater moju i zašto je
prihvaćala novu ideologiju usprkos svojoj dokazanoj velikoj vjeri u Tebe. Prestrašila
se je licemjerja i oslijepila za tako očiglednu činjenicu po kojoj je od
nasilnika jači samo još gori nasilnik. Zato je umrla naglo i prerano, jer se do
zadnje trudila u zavaravanju i prisilnoj energičnosti. A nikada mi nije
pripovijedala. No, njezina me je šutnja podučila za sve vijeke, držala ju je
ona čista djetinja vjera i nenadmašan zdrav razum i erudicija od Duha Svetoga. Hvala
Ti, Bože, što mi ju dade. Nema sile, samo poniznost pobjeđuje.
Sada i ja svjedočim istraživanju zločina. I ja
se okrećem od svega onoga što mi u mladosti nije dopuštalo živjeti ljepše i
slobodno. Nije mi majka nikada održala niti jedno predavanje, a svjedočila je
do svake sitnice Tebe, Istinu. Drugačije se i ne može nego u praktičnom životu
i bez velikih riječi. Njezino je bilo samo “hm”, niti potvrda, niti nijekanje.
Njezino je bilo uvijek samo jedno pitanje: “Zašto?”.
Hvala Tebi, Jaganjče moj koji mi oduzimaš
grijehe, na tom pitanju.
Iznad majčine nadgrobne ploče, Ti si se pokazao
kao biserna suza. Moja majka postala je živa svjedokinja njenoga i mojega
zajedništva jer to je bilo pitanje moje za Tebe. Nakon toga, kod podizanja,
ugledala sam Tebe, istoga i čula riječ: “Evo Jaganjca Božjega...”.
Mama, učini me dostojnom djeda moga i tvojega
života i tvojih napora. Gorak je bio tvoj kruh, a danas je kruh previše
gnjecav. Tvoja gorčina samo svjedoči koliko si strasno vjerovala. I bila si
jedina i sama. Tako malo sam imala od te loze saznanja, a sve sam iz šturih
kontakata o životu naučila, teško, sporo i kasno.
Jedno si mi sigurno predala, samo jedno
naslijeđe, ali vrijedno. To je Istina koja u ljudskom govoru ima samo jedno ime
i izričaj, pitanje ljudsko i vječno: “Zašto?”. Ne pitaš me tko sam, odakle i
što želim. Ne naređuješ. Samo kad ti se obratim bilo čime i bilo kojom temom,
podigneš obrvu. Znam da te Duh Sveti tada i uvijek vodi, neuništivo ljudsko
pitanje i sveprisutna ljudska egzistencija nalazi se sva samo u tome pitanju. Drugo
čovjek ne mora ništa. Samo mora upitati se zašto. Upitati mora čovjek u samoći,
ali i uvidjeti spontane i tako logične odgovore da ih je vrlo lako zagušiti
velikom bukom i govorancijama. Sve je u društvu učenje kako razmišljati. Pranje
mozgova. Ne može me nitko tome podučiti. Tako se i mala djeca i odrasli ljudi
navikavaju bježati od Istine. Tko ne pita više u životu samoga sebe nego traži
poduku da mu netko posluži i servira odgovore, taj umire. Ako čovjek ne zna,
primjerice, zašto koristi društvene mreže, one počinju koristiti njega. Ako čovjek
ne zna zašto odlazi i zašto uopće nekamo kreće, propada. Svjedočim društvenoj
smrti pojedinaca vrlo često, svakoga trenutka. Svjedočim roditeljima koji ne
dozvoljavaju djeci to pitanje, svjedočim poltičarima koji podmeću odgovor na
pitanje zašto moraju oni biti političari. A zašto ja trebam političara? Ne trebam
ga zaista nego on treba mene. Svjedočim dobronamjernim savjetima iz društva kad
god postavim to pitanje, govore mi da ću nadrapati zbog znatiželje. A ljudi
moji stradali jer više nisu znatiželjni.
Hvala Ti, Jaganjče Božji, Isuse Kriste koji
živiš i kraljuješ u vijeke vijekova. Amen.
02.11.2014. 12:40
Nema komentara:
Objavi komentar