Evo, govore mi uvijeno
pjesmicu, naučenu na pamet.
Svete slavili su lijeno,
a sad vele da je sve to onaj smet,
svaki čovjek da je naravan.
Svakako, ali svetost im je strana
i sav grob je ravan
u tamnini njinih dana.
A kome svijeće su upalili?
Što su došli pogledati?
Mrtav kamen da bi zalili
i da grijeha ne bi dati
nego laju lažcu, ocu laži,
skupili se mrtvovati
i još požuda ih mami, traži
mene takvu vrbovati
govoreći da je svatko isti,
samo oni da su razočarani.
Kad su oni bili čisti,
kad su bili izvarani?
Rekoh, postoje i pedofili,
a sotona gadno mi prosikće
i na moje oči se razgnjili.
Spoznah potom pomor bit će,
teško li je glasno prozboriti,
a još teže sjediniti se s Istinom
koja daje riječju oboriti.
Kajem sada se tišinom,
samotna sam opet postala
jer mi treba Tvoja snaga,
Sveti Bože, jer sam pokrala
neka Tvoja znanja draga.
Kako mi je naziv iz normale
postao sav ružan i omražen
što ga uče ove tvari propale,
a govoriti je Tebi najdraže.
04.11.2014. 18:02
Nema komentara:
Objavi komentar