Moje tigrice

Gradim život, a života nemam.

Stvaram svoju okolinu,

a za tihi dom se spremam

i očekujem svježinu.

Sve obnavljam što je bilo krivo,

čak i suze pretvaram u smijeh

i donosim sebi ono što je živo,

a nekad je stvaralo grijeh.

Sada gledam sebe ispred ptica,

prvi puta darujem svoj dom

da mi sretna bude ljubimica

i da živi prijatelju svom.

Vidim koliko sam nježna, jaka,

najvažnija i odgovorna

pročitati vrijednost svakog znaka

da bih bila životvorna,

a ne samo neko smetalo sa strane

koje pati pokraj psihopata

što potkrada, krati svima dane.

Sada papigica ima brata.

Više puta mi je uspjelo

dati Bogu ono što je pravo

jer mi se je zadjelo

žiće moje, presretno i zdravo,

a sad imam još i faunu i floru.

Kasno mi je, ali kao da sam mlada

jer i vrabci pjevaju u zboru

samo meni usred ova bijela grada.

Sada puštam tek sve osjećaje

koji morali bi biti bolji

od sveg onog što mi prošlost daje,

sad se učim dobroj volji.

Sve ja već odavno dobro poznajem,

uvijek nešto pogrešna i kriva,

ali danas tek za tajnu doznajem

kako čovjek truda si uživa,

kako čovjek uči biti gospodarom

i služiti najnježnijem stvorenju.

Lako ti je djelovati marom,

ali teže ponuditi pokoljenju

  

pouku života s prirodom.

Prvo treba dati im imena

da se nađu nama rodom

i ponuditi im vodu, sjemena.

Miki on se zove, ona Pika.

Noćas već su hranili se bučno.

Ptičice su naša slika,

ne smije im biti mučno.

Evo, već smo se probudili,

novo svjetlo sad se rađa.

Mikija smo već poljubili,

Pika još je malo mlađa,

još treperi žuta pahuljica

pored zelenoga tigrića

dok cvrkuće ona vrabica

jer ja imam novih ptića.

18.11.2014. 07:21