Rekreativno pisanje

Rekreativno pisanje

Sigurno ste čuli za razne državne škole po svijetu gdje se zapošljavaju kažnjavani i oni profesori koji dobivaju otkaze i oni koji nemaju odgovarajuće obrazovanje za posao koji dobivaju u tim školama te se s bandama učenika moraju snalaziti kako znaju, tako je bilo u jednom filmu.

U jednoj, pak, knjizi priča se o neukom i nadarenom profesoru koji je pročitao nekoliko klasika i nekako progurao testove na ispitu za profesora kreativne književnosti, zahvaljujući onome što je pročitao, a i nije bilo drugih kandidata za školu koja je tražila godinama nekoga tko bi izvolio doći tamo, k njima i podučavati seosku dječicu u nekoj zabiti.

Jezik na kojem je predavao nije bio njegov materinji.

Bio je ponizan, skroman i stidljiv, kako mu je rekao psihijatar kojemu ga je poslala profesorova vlastita žena jer je spoznala da se s tim Profesorom ne može živjeti.

Kako je postigao uspjeh, neću prepričavati, samo želim reći da je postao slavan i bogat, ali je ostao stidljiv i nije puno pisao te nisam čuo o njemu više ništa.

Bila je jedna srednja škola u koju sam ja išao učiti. Ili se zezati i možda malo naspavati. Nisam bio sklon bandama koje su vrvjele oko mene. Naučio sam da ljudi, koji vole pregledavati svoje stare albume fotografija, ne žive. Ne da žive u prošlosti i uspomenama nego ne žive više.

Naučio sam da je kažnjivo predavati svoje znanje drugima. Ili naplatljivo.

Naučio sam da i strašno dobri predavači imaju svoje ljubavi među školarkama te se neki upuštaju u poznanstva koja ne moraju nikako završiti i ničime, bitno je pametno razgovarati. 

Naučio sam da učenje traži žrtve i pokuse svakojake.

Naučio sam kako čovjek može ogladnjeti i postati iscrpljen nakon nekoliko sati učenja i kako je to dobar znak, jedini dokaz da zaista učiš

nešto što ima smisla…

Jedva sam završio dopisnim putem svoju školu i krenuo raditi svakojake poslove.

Poslije sam se oženio, imao djecu i sada živimo rastavljeni. Nismo vezani previše, ali se redovno obaviještavamo o uspjesima, a padove ne spominjemo jer ne možeš pasti dublje nego što jesi kad si blizu dna.

Ne znam zašto i kome sve ovo pričam; razmišljam zapravo o tome kako su neki pojedinci po dugogodišnjim zatvorima zbog strašnih nedjela. Toliko nedjela ne može učiniti nitko sam i odgovarati sam zbog nečega što je uglavnom učinila zanesena grupa ljudi i to samo zato jer je ustrojstvo društva po cijeloj zemlji na nekim besmislenim temeljima začeto i razvija se u lošem pravcu.

Također ne može biti toliko bedastih ljudi na svijetu, oni pametni i mudri nisu popularni, niti se čuje za njih.

Oni za koje se čuje ne vrijede ni približno toliko koliko se pripovijeda.

Mogu zamisliti da imam sve i da mi je dobro i da mirno živim. Normalno je u takvim okolnostima željeti nešto više jer čovjek uvijek želi nešto više, a kad misli da sve ima, želi umnažati ono što ima umjesto da se zauzme s nečim sasvim drugim… ali ne može jer bi izgubio ono što već misli da ima.

Naravno, to je pohlepa velika koja ga vodi, a uz nju u sustavu koji postoji obavezno ide i umišljenost, uobraženost i, na žalost, lakomost i blud pa mnogi postanu iznimno napredni u tim svojim osobinama.

Ne kažem da ne daju milostinju i da ne brinu za slabe, oni i takvi vjerojatno misle kako je nemoguće da s ovim svijetom nešto nije u redu te kada vide nekog ogoljenog i izranjenog čovjeka na slici, misle površno da je to samo slika, uopće im ne pada na pamet osjećaj boli ili stanje očaja. Ti ljudi se obično klone onih ljudi koji su kažnjeni i ne upoznaju ih gotovo nikada. To nije uvijek jedna ista grupa ljudi jer je život takav, priča se, da nikad ne možeš biti dobro čitav život, niti živjeti dugo u nesreći koja uvijek prolazi. No, ljudi dalje od toga ne znaju nego reći kako je to takav život i treba ga iskoristiti. Nikome u takvim trenutcima lažnoga mira i blagostanja ne pada na pamet promišljati o onom čovjeku sa slike, krvavom i ranjenom, razapetom na križ i s trnovom krunom na glavi. To je sablazan, svaštarija, patetično je i ne može biti dobro i istinito, a nije ni normalno slijediti takve ljude u smrt i patnju.

Život je takav da bedaci stradavaju, treba se čuvati u svom životu takvih pojava i ljudi, treba zadržati ono što imamo i vjerovati da nam je duša i tako i tako besmrtna pa čemu se mijenjati i odlaziti iz dobroga u lošije, to rade samo budale, luđaci i oni koji imaju materijalnu korist od toga reklamiranja patnje.

1906  1621