Pogledaj me,
Kriste
Lice je Tvoje kao
križ na licu čovjeka koji moli,
ruke su Tvoje kao
ruke starca koji grube poslove radi.
Ti si mi lako
stigao, blago me nagovorio da dozvolim
ljudima svetosti
koju im daješ. Ti mene za sebe pomladi.
Tek tada Ti me
zaslijepi, Ti me svojom lakoćom privuče.
Tek tada vidjeh
čiji je bio grmeći, nečujan, jaki glas.
Još mi pokaza i
šapat, i neke rane svoje koje mukom muče.
Iz Tvoga sjemena
krvava odjednom niknu prekrasan klas.
Ti me dodirnu
kako se nikada čovjek ne nada, u prostoru.
Od Tebe vidim
neke ljude kao srca i bubrege na pladnju.
Skide mi od
zakona veo, nalik teškom, prozirnom zastoru.
Tebi predajem
jutra, sumrake i svaku trudnu noć
badnju.
Tebi se prilježna
neprekidno iznova iz nemoći predajem.
Tebe mi nikada
nije dosta; ni dovoljno, niti u samotnosti.
Prepuna malenosti
Tvoje, sve lakše i brže Te prepoznajem.
Sve više i češće
budim se i rađam iz Tvoje suprotnosti.
Ti si tamo gdje
mene nikada nema, a uvijek si uz mene.
Ti mi odlomljuješ
od svoje postojanosti, daješ izobilja.
Tvoje srce je kao
gusto tkanje meke, opipljive koprene.
Ti postojiš u
sazivu Svetoga Duha; veći, a isti kao i ja.
2506 413
Nema komentara:
Objavi komentar