Zašto me nitko ne čuje?

  

   Zašto me nitko ne čuje

  

  Pišem sada opet uglavnom zato da se malo osvijestim

od nepreglednih uvijenih pripovijedanja iz kojih se ništa ne razumije.

Mnogo muke i truda moram uložiti da si posvijestim

da je došao početak kraja onog razdoblja kad se znalo da ne umijem

niti dvije suvisle rečenice složiti. Ah, ta stigmatična okolina

u kojoj se ja ogledam; ah, ti pogledi ukočeni i te lažne oči.

Zamalo me prevariše da vjerujem kako moja poplotnina

o zakonima ovisi i kriminalu koji svuda oko mene kroči.

U životu jednog invalida, koji izgleda kao da je mladi momak,

odrpan i često nepristojan, ne može se naći teška psihotičnost.

Još se manje vidi bogoslužje, jedan profinjeni pomak

prema dragome Bogu koji dodaje tome momku etičnost.

A taj smiješni, vječni momak, to sam zapravo samo ja,

duša koja ima neke lijepe osjećaje, dobru psihološku sliku.

Taj je momak u stvarnosti sretna i zrela majka i žena

bez zadnjih namjera i bez jada u bilo kojem obliku.

Teško mi je prihvatiti činjenicu da sam dio svijeta, dio puka

koji mene samo šikanira i nikada me u društvo ne prihvaća.

Možda to je ipak dokaz moje nedužnosti od glave do struka,

možda je to moja sreća koja neprekidno, brzo mi se vraća

poslije svakog ružnog pogleda, poslije svake zlobne riječi;

od ljubomore i sažaljenja gledam samo sunce svoje

pa nije niti nelogično kada nekoga u hodu spriječim

da me povrijedi i da dirne srce i svetinje moje.

Toliko sam neugledna u očima zdravih, normalnih ljudi

da čak misle da sam neka odbačena, nepotrebna knjiga

pa se puštam koliko god mogu, kao smokva divlja na sprudi

i dobro pazim da me ne ubija strašna ljudska briga

za koju nema nikakvoga razloga, no, ipak postoji

kao maska i to maska radi, zamisli, skrivanja od mene.

Kad sam tako nevažna i neugledna, zašto mnogi stoji

u tišini preda mnom? Zdravlje li je bojati se svoje sjene?

021213  0126