Pokolj za Tebe

Pokolj za ljubav Tvoju

Od mučeništva za Tebe, i ljubavi, do stradavanja djece nevine,

Ti si ljubav sama koja predaje se. Kruna svega slava Tvoja je u Mariji.

U toj kruni dječica su, Tvoji anđeli, jer sigurno im glas se vine

daleko do svih onih mjesta gdje Te čekaju svi stariji.

Sigurno su uzrasla Ti do Tvojega trona, sigurno su snažna Tvoja vojska

jer tko će protiv takve žrtve biti jači? Pokolj njihov sam za sebe govori

kako trebalo je zbog ljubavi Tvoje pasti od mačeva i koplja razbojska,

trebalo je podnijeti sve što netko ne bi dao, niti tko o tome često zbori.

Širina Tvoja, koja nije samo za čovjeka već je veća od svih poimanja,

spustila se k svome stvorenju i pokazala mu samo jedan svoj tračak.

Taj je tračak neizreciv, ljubavlju ga zovemo, ali patimo od neznanja

što bi ljubav mogla stvarno biti. Dječica su umorena samo mali zračak

svega sunca Tvoga, svjetla i miline. Predodređena za žrtvovanje,

ali zato najviše i ljubljena su, tko se može s takvom žrtvom mjeriti?

Zar mi, zlobni, sebični i osjetljivi na svako malo provociranje,

koji zloću gajimo? Kako bismo ljubav svoju mogli provjeriti?

Ja još nadam se kako sam Ti blizu, kako Tebi zdesna ja ću stati,

kakve li zablude usred oholosti moje.  Klanjati se mogu u poniznosti,

ništa drugo ja pred ovim pokoljem ne mogu reći, dati.

A Ti, još neviniji si od te djece mlade bio; Ti si satkao u pokornosti

mrežu slatku, mrežu strašnu što se nad rod ljudski sada svija.

Da li nekome je stalo do toga tko će više od svih prinijeti žrtvu,

a žrtva Ti nije mila uopće nego samo poznavanje Tvojih akcija

i Tvojih stvarnih razloga, do krajnjeg apsurda. Djecu mrtvu

Ti načini simbolom svega onoga što zovemo istinskim predanjem.

I to sve ne vrijedi kad je čovjek sam nego mora imati sve ljude

jer sve ljude ljubiš Ti; mora imati obitelj cijelu s istim pozvanjem.

Molim, Kriste, daj da sveta naša sva obitelj bude.

2712  2115