LIZALICA, Prvi dio

LIZALICA, Prvi dio

Uputstvo za upotrebu

DOBITI OTKAZ POSTALA JE DANAS OVDJE UMJETNOST.

Klatarila sam se tri godine, puna love kako se mislilo i lijena do boli. Nisam znala gdje bih si pronašla nešto zanimljivo za raditi, ali mi nije bilo dosadno nikada. Osjednom, najavili su mi da više „nemaju novaca“. Veliki poslovni čovjek Jugoistočne Europe poslao je poruku preko mojega srednje važnog direktora da mu je račun blokiran u tranziciji pa stoga sva prava manjinskih invalidnih skupina više nemaju pravo po zakonima klatariti se. To jest, ostali su na prosjačkom štapu.

Okolnosti su u meni pobudile nostalgična sjećanja na ne tako davne okolnosti u kojima se jedino nije tranzitirao taj velili poslovni čovjek, a scena i glumci su se uglavnom promijenili. Igra teče ovako: poslovan Balkanac, koji je pun fiks ideja, otvara malo poduzeće, prepuno mladih intelektualnih snaga koje su općenito, emotivno još djeca svojih roditelja ili bračnih partnera. Poslodavac igra na entuzijazam, uz pomoć male novčane podrške koju daje ilegalno kao naknadu za kreativnu poslušnost jer on valjda zna što je to. Dajem ti alat za obrađivanje uljene repice i očekujem od tebe da mi stvoriš čitav novi informacijski sustav, jači od Microsofta i to na Balkanskom sjeveru. Kada ga tražiš plaću za svoje teško stečeno primijenjeno znanje, govori da mu moraš zaraditi deset tisuća Eura i da ćeš dobiti za nagradu lizalicu.

Ljudi i dalje rade jer jedino poslodavac ima od nekuda kapital koji već na početku postaje malo sumnjiv i neobičan jer ljudi zbog nekog razloga imaju blagi osjećaj da je taj kapital neko teško stečeno nasljedstvo rodbine dotičnog poslodavca ili je stečeno na neki novoeuropski način o kojem Balkanci još nisu učili.

Nakon izvjesnog vremena, dobro isplanirana akcija poslodavca: počinje glumiti da ono navedeno poduzeće ipak nekako ne uspijeva i svi ga smatraju budalom. Poslodavac odjednom nema novaca ni za lizalice, a mladi pametni ljudi odlaze trbuhom za kruhom bez plaće i otpremnine no, poslodavac osniva neko poduzeće žnj kategoriije kroz koje prolazi nešto kao pranje novca, po starinski rečeno. Nakon još nekog kratkog vremena, kad su svi ljudi već zaboravili na poslodavca, on opet ponavlja onu priču iz početka, ali ovoga puta postaje još luđi i blesaviji te puno bogatiji. Ista fora s lizalicama. Za to vrijeme spaljuje se arhivirana dokumentacija koja se je izuzetno pažljivo i legalno vodila.

Jednom riječju, za dvadeset godina pohlepni balkanski poslodavac osnovao je petnaestak poduzeća od kojih je desetak ubio i u kojima je bilo dvjestotinjak zaposlenih, dovedenih na prosjački štap te njihove brojne, sada siromašne obitelji.

Nema veze, imat ćemo deset bogatih obitelji na sjevernom Balkanu.

U čemu je priča? Jedna invalidna osoba svih dvadeset godina radi u raznim poduzećima na istoj adresi, uglavnom odlazi često na psihijatriju, a kad navrati u poduzeće po lizalicu jer joj je to jedini posao, obaviještavaju je da je poslodavac još uvijek u svojoj staroj i pohabanoj fotelji i jednako drzak i prost kakav je bio, samo malo tiši. Često ga posjećuju stranci s lizalicama.

Ta invalidna osoba ima sama sebi napisati poslovno uvjetovani otkaz jer poslodavac vrijeđa sve okolo sebe da ništa ne znaju i ništa ne zarađuju pa stoga nisu zaslužili plaću.

Dvadeset godina nitko nije ubio poslodavca pa ga možda niti ne možete ubiti iz logičnih razloga, to jest ne može nestati ono čega niti nema. Taj poslodavac je iluzija invalidne osobe koja nije blesava da ode na inspekciju rada jer nikad se ne zna koliko lizalica postoji na platnoj listi velike tvrtke koja razvija proizvodnju uljene repice, bučinog ulja i magle i nekako iskompleksirano gleda u Microsoft i slično.

08122013  1713