Svete besjede

Svete besjede  

Ne bih te voljela vidjeti usamljenog sred obilja;

ne bih mogla izvući te kada vidjela bih oko tebe trnje.

Prije pomišljam da sve je samo zbog mojega smilja

kada me ti učiš strpljivosti, daješ molitve mi zrnje.

Jedna je ponoć sasvim nova zacrtala predivan početak.

U najgorem se zlu, vele, najveće blago rađa.

Ne znam za to, ti si uvijek meni dodavao haljetak

ako je bila potreba, i kad sam bila puno mlađa.

Nije noćas ništa novo, ništa veće od ljubavi naše

u ovim prostorima i od naše svakodnevice.

Ne mogu a da ne iziđem iz tih okvira zbog ispaše

koja sad je tako skromna da me ne pohode niti ptice.

Sigurna sam, dobro znam što želiš čuti,

ti si meni, s one strane ispovijedaonice,

više nego zaručnik koji sakriva mi svoje skuti;

ti si također čuvar ispred čekaonice

u kojoj ne ostaje predugo gotovo nitko,

iz koje ja jedina izlazim,

samo zato da te gurnem svitkom,

da mi rekneš kako da se izrazim.

Nikada mi nismo sposobni bili

za plesove s vješticama i vampirima;

zato i jesmo lako gnijezdo svili,

pronašli se raznovrsnim dodirima.

Ipak jesam ono nespretno stvorenje

koje, puno suprotnosti, pred tobom blista.

Kako li me tek onda vidi Proviđenje,

kad je tako tmurna srčika mi čista

koja s tobom sadi one krasne vrtove,

gradi savršena dječja igrališta

i nosi odjeću radosne udove,

o tome ne pitam više ništa;

samo hvalim Krista među nama

jer je u Njemu nam naše srce zajedničko,

i u Kristu jedino se prelama

prijateljstvo naše, ovo sjeme besjedničko.

23122013 0:40