Učenici Izgubljenoga Sina

Učenici Izgubljenoga Sina

Hrabrosti je trebalo Mariji za vjeru;

kao što je hrabrost potrebna svakome,

to je želja za spoznajom

i žeđ koja kao da nema mjeru

do koje bi stići; zbog žeđi lakome

um se pokreće u smjeru poznatom

prema kraju života ili svome postanku.

U Mariji se ne okuplja Izrael,

niti čitav ljudski rod, već u Kristu

svi mi smo jedno; nikakvom izostanku

nema opravdanja jer samo Krist daje

uslišanja te ne sluša uvijek samo istu

osobu svetu koja nas zagovara. Kristova uslišanja

ovise o našem odnosu s Njim

i zagovore On prima svakojake.

Nema tu Marija nikakvu prednost, ona je najmanja

zagovornica jer od nje se samo uči.

Tko jedini može ljubiti lažljivce olake

koji kažu da Mariju ljube,

a u biti nemaju hrabrosti?

Nemaju žeđi one za Isusom Jedinorođenim

koji čezne da Ga ljudi ne pogube

u svojoj lijenosti i povodljivosti

već da imaju spoznaju darom razumnim.

Mariji se ne vjeruje nego se vjeruje samo Mesiji

i tko ima vjeru, ima i razuma,

a tko razuma ima, taj ovo zna:

Bog naš umire u svojoj regresiji

u velikoj boli duše i uma

jer bez nas je On srca ljubomorna;

jer nije Marija na križu, nego Sin Boga

koji nam znaka niti jednoga dati neće

do li znaka poslušnoga naviještanja.

Ukazanjima se ne može vidjeti Živoga,

ne može se od ukazanja vidjeti sreće

nego samo od vjerskoga znanja

kakvog je imala Elizabetina Utroba

koja rodi Ivana Krstitelja

i po njemu Boga obje majke prepoznadoše.

Tek tada Izrael saznade u svome grobu

da je dobio Spasitelja

zbog Duha koji ga oduvijek nadahnjivaše

i koji po riječi Oca na nebesima

postavi Mariji u srce vjerno dobar sluh

i to je Kristovo utjelovljenje

koje nevidljivu snagu ima

i koje može biti samo Izraelov duh,

to je od Abrahama prosvijetljenje.

To se može nazvati viđenjem Boga,

kada se Marija susretnu s Elizabetinim sinom.

To je potvrda ljudska Marijina začeća.

Riječima majke iskazaše viđenja toga,

i nikakva ukazanja nemaju veze s Istinom

koja je subjektivni doživljaj i jedina obilata sreća

za onoga koji je vjernik srca hrabroga.

Tome se ukazuju mnogi sveti i uzneseni

na nebo u svome uskrsnuću.

Nitko ne može vjerovati viđenja njegovoga

do li on sam i njegov ljudski um rastreseni

koji poruke prenaša kao vatru vruću

i kojega nitko u biti ne razumije pravo.

Ne može nam Marija pomoći do Isusa

ako to i sami ne poželimo,

a tada već je vjerno srce ljudsko zdravo

i zna da mu Isus daje stvarna iskustva

koja s hrabrošću samo dijelimo.

Kada nas Krist uslišava,

to je izobilje pregolemo

i događa se subjektivno.

Kada nas Krist iskušava,

vidi se pusto neznanje vjersko ogoljeno

i događa se, vele, „objektivno“

kao prava luda masovna pojava.

Više vrijedi zagovor običnoga čovjeka

od zagovora presvete zemaljske Roditeljice

jer velika čuda čini Krista objava,

a ne štovanje zagovarača od pamtivijeka;

brda pomiču duše koje su vjere nositeljice

pa tako i Crkva koju nam samo Božji Sin donosi.

Sve zavisi od srca vjernika zaljubljenoga

u sve druge ljude koje susreće.

Tko se ne straši muke i Krista nego se Njime ponosi,

taj može zaista vidjeti Nevidljivoga,

taj jedini s puta ne skreće

i ne može izgubiti Isusa koji je Put

jer zna da je On u hramu svoga Oca;

ne može se u vjeri zato prestrašiti,

niti može na stvorenja biti ljut.

Isus je Bog Abrahama, naše vjere praoca,

a ne idola koji vole zastrašiti

i koji se ukazuju i čaraju,

budućnost uvijek strašnu predviđaju.

Samo Isus, Gospodin je pobijedio svijet,

a ljudi Ga stalno udaraju

i vesele se osjetilnom događaju

dok samo Bogočovjek je jedini svet,

jedini Pobjednik i Pravednik,

a svi drugi su Njegova stvorenja

i sve drugo što netko proglašava

samo je grijeh nepravedni.

Samo poniznost ne treba odobrenja,

samo je duša Isusova zdrava.

1310 2310