Kazna Božija

Kazna Božija

Kad se Adam sakrio od Gospodina nakon što je pojeo ploda sa stabla spoznaje dobra i zla te spoznao da se mora odjenuti jer je odjednom vidio da su on i Eva sramota ljudska i sramota za Boga, to jest nešto što Bog nije preporučio, oni učiniše te se zato pokušaše sakriti od Boga umjesto da pokušaju popraviti počinjenu grešku, tada nema spomena o tome da li je Bog pozvao i Evu. Bog tada upita:  

Knjiga Postanka, glava 3, redak 9

9 Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu.

Budući da su Adam i Eva zajedno pobjegli, a Bog  “zovne čovjeka”, podrazumijeva se da su čovjek Adam i Eva.

Odjednom nastade okrivljavanje, Adam okrivi Evu za grijeh, a Eva okrivi zmiju i nastadoše tako i muškarac i žena i zmija, svi krivi.

Zmiji reče Bog da će po trbuhu puzati za kaznu te da će biti neprijatelj njoj najveći žena koja će, pak, u mukama rađati dok će muškarac u znoju mukotrpno također raditi, odnosno, kazna je takva da osuđuje čovjeka na stvaranje. Vrag, koji je navodno kriv za sve, postade “prokleta među svim životinjama i svom zvjeradi divljom” iz čega se može predpostaviti da je grešan čovjek prokleta zvijer, gore se ne može zamisliti.

Gospodin je prikazan u Svetom Pismu vrlo nadahnuto kao osoba čiji “korak začuše dok je šetao vrtom za dnevnog povjetarca” (Post 3,14-20).

Čovjek, dakle, mora rađati i stvarati, razlike bitne nema između spolova. Bitno je ono puno gore, da oboje, i žena i muškarac, mogu postati grozna zvjerad i to prokleta.

Moglo bi se predpostaviti da je zmija postala ljubomorna, odnosno da je sotona, koji nije životinja jer ima svoju volju i osobine osobe, postao tužan kad je vidio kako je Bog stvorio nešto najbolje na svijetu i u raju, čovjeka. Čovjek je, koliko se zna, bolje stvorenje i od anđela jer mora stvarati, toliko su prvi ljudi bili nevini u raju da nisu znali niti za stvaralaštvo.

Budući da je Gospodin sam čista Nevinost, a neizmjerno prekrasno stvara i prelijepo, može se reći da mukotrpno stvaranje i odgoj čovjeka nemaju nikakve veze s grijehom, odnosno sa sotonom. Dakle, ako čovjek pada u grijeh, to sigurno nema nikakve veze sa stvaranjem i rađanjem nego isključivo jest, izgleda, suprotno: kad je čovjek u grijehu, ne može stvarati. Nema nadahnuća Duha Boga Svetoga.

Iz toga se može predpostaviti da Bog daje potomstvo samo tada kada ljudi ne griješe, bez obzira kako začeli dijete, odnosno bez obzira što činio čovjek, on ne može dobiti potomstvo iz grijeha, može samo doživjeti da ”puzi po trbuhu i jede zemlju” ili da postane okrutna i prokleta zvijer.

Potomstvo je dar od Boga, što god čovjek učinio da bi potomstvo dobio jer nije zaslužan čovjek za rađanje i stvaranje nego Bog Duh Sveti jer da nije Bog želio da čovjek stvara i rađa, ne bi mu to odredio kao kaznu. Kazna je u biti već došla sama po sebi zbog običnoga neposluha i povodljivosti čovjekove te zbog njegove znatiželje. Čovjek mora biti znatiželjan da bi mogao stvarati, ali ako je povodljiv i znatiželjan u grijehu, neće moći stvoriti ništa. Gospodin je čovjeku samo rekao i potvrdio posljedice njegovoga neposluha, a uz to je dao najveći mogući dar čovjeku, dar kojega samo Bog može dati, dar stvaranja.

14 Blago onima koji ‘peru svoje haljine’ tako da dobiju pravo na ‘stablo života’ i na vrata će smjeti u grad!
15 Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž." (Otkrivenje 22,14-15)

1410 1608