Tajno i javno svjedočenje Krista, Gospodina

Tajno i javno svjedočenje Krista, Gospodina

Zaista jest moguće svjedočiti tajno Radosnu vijest iako nam je Isus strogo preporučio da sve što čujemo od Njega u skrovitosti, vičemo glasno s krovova i da se samo pozovemo na Njega i on će nam dati što ćemo govoriti. Što je to i kakvo je tajno svjedočenje Jedinoga Boga?

Tajno svjedočenje nije prikrivanje Imena Gospodinova u onim okolnostima kada stanemo pred konačan izbor i kada se moramo pod svaku cijenu izjasniti glasno, ali to ne učinimo. Kada smo, primjerice, u društvu koje pogrešno i ružno spominje Ime, dovoljna je jedna gesta ili pokret mišića na licu, ili pokret neki tjelesni kao što je pokret ruku koje puno govore… tu nema stroge granice. U svojoj vjeri znamo kada se Krist hoće javiti ili kada je nešto bogohulno jer nas duboko, duboko dira. Tada ne smijemo uteći. To nisu tako česti trenutci u životu ovdje i danas. Najbolji je primjer Građanska inicijativa u ime Gospodinovo u vezi zdravstvenog odgoja, odnosno braka. Dovoljno je potpisati pravilno peticiju i to nije uopće tajna, ali Crkva Katolička kao institucija, između ostaloga, ne smije, osim savjeta, poduzimati inicijative nego vjernici laici. Tu mnogi misle da se radi o nekakvom takmičenju između biskupa i običnih nevjernika, odnosno “slobodnih i demokratski nastrojenih muškaraca i žena”, a to je pogrešno. Vjernici laici, a to smo svi mi, također su i građani ove zemlje koji ne smiju optužiti niti jednoga grešnika među sobom da ne bi sudili sebi i drugima nego moraju optuživati svom snagom grijeh sam po sebi, odnosno laž, vraga, sotonu.

Tu se biskupi izlažu kao “glavni i odgovorni za takmičenje”, a u biti su vjernici laici oni koji šutljivo i tajno svjedoče, odnosno na pola tajno kada potpisuju peticiju. Bilo bi dobro, ugodno, korisno i jako poželjno da vjernici malo glasnije svjedoče Gospodina u ovim okolnostima, vjernici građani koji su slobodniji od tih “ seksualno oslobođenih ljudi”. 

Pravi primjer tajnog svjedočenja Boga našega su ljudi koji su ljubili i poštivali svakoga svom svojom snagom u vremena kada nije bilo vjerske slobode. Bilo je jako šutljivih ljudi, muškaraca i žena, koji su nosili Gospodina i po dvadesetak, tridesetak godina u sebi i svojim djelima, služeći Istini i tajno se ispovijedajući te slavili Krista. Zna se da su mnogi postajali članovi Komunističke parije jer je bilo obavezno biti u bivšem sustavu “Titov pionir koji polaže zakletvu, a onda i član Saveza Socijalističke Omladine sve do dvadest sedme godine života” pa je bilo vrlo teško zaposliti se i osnovati obitelj, a ne biti član Partije. Kada su jednom postali službeni komunisti, ljudi su morali paziti da ne pohađaju misna slavlja i bili su primoravani na vrlo sofisticirani način poreći svoju katoličku vjeroispovijest i samoga Isusa. Često se čak znalo reći da je ustaša i protudržavni element onaj čovjek koji pjeva pjesmu o Imenu Isusovom. Taj je obavezno bio pod prismotrom vladajućih komunistički nastrojenih, a krštenih idealista i materijalista.

U svakom slučaju nije tajno svjedočenje ono vrlo često izbjegavanje dodira s grešnicima, a to smo svi, kada bismo morali navijestiti Krista s ljubavlju i blagošu, radosno. Nije prijetnja nikakvo svjedočenje, prijetnja i strah od Gospodina kao strah od Konačnog Suda. Nije, primjerice, naviještanje reći nekome da mu Bog neće nikada oprostiti ili da mu je Bog nešto zamjerio i otići bez daljnjeg navještaja i objašnjenja ili jednostavno prestati razgovarati s ljudimna.  1910 1141