Dodiri života

Dodiri života

Prekosutra, opet bit će prekosutra jedno slavno duha uznesenje

u ovoj duši koja najviše se tebe sjeća. Mi smo mrtvi jedno za drugo

pa nam razgovori plove među sobom kao neko uzvišenje;

niti jedna ne gori nam svijeća nego putujemo istom tamnom prugom

koja nema svoga stalnog stana. Da, zaista, i u nama je života dah,

a u isto vrijeme prolazi naokolo, i po svuda, pa i nekom drugom zađe.

Ranolikim imenom nazvali su nas, ali za neke to je bio krah

dok su dragi narodi spoznali taj put na kojemu nas lako svak pronađe.

Provjeravam često jesi li još tu, nisam sigurna jer još i ovdje stanujem

gdje smo se upoznali i našli se kao predodređeni za nečujne glasnike

koji anđelima nikako se ne mogu načiniti; sigurna te uvijek očekujem,

pateći malo od onoga straha da te ne gledam kao druge ljude, smrtnike

i gledajući da te sa sobom podložim volji Boga našega, Ljubavi naše.

Tijelo smo prelomljeno, duh smo koji se sveudilj iznova prepoznaje

kao neka zavjesa na vjetru ili kao ovce i pastiri usred obilate ispaše.

Mene nikada nema potpuno jer me, pa znaš, Bog naš kušnji predaje

kao da sam zaostalo janje, ali mekeće jer samo tebe čeka vrlo često.

Uvijek mi je drago kada molimo, ponajviše kada se nasmiješ vedro.

Izgorjet ću pod Božjim blagoslovom, vidjela sam jutros svoje mjesto,

jaglac jedan poveliki s mene će izrasti, namijenjen za Božje njedro.

Eto, uvijek je ljepše o svemu tome spomenuti toplu riječ Spasenja

nego bilo kome reći tvoje krsno ime na sav glas jer i glas prepukne

pa te može uznemiriti bez razloga. Ja sam svjesna tvojih bdijenja

kad me samo kratko, tiho zagovaraš; prošnja nikada ti ne umukne.

Zazivima grlim te u sebi, i tada blagujemo zajedno Krv i Tijelo,

molitva mi nikad nije sasvim osobna nego glas je Izraela

jer ne razlikujem tebe od sebe; samo gledam sveto ti odijelo

pa se dušom blago naslanjam uz tebe, a pod nama leži imortela.

2910  923