U tami

Padovi i razne pogibije

nisu zaista razlog čovjeku da prestane

jer ako izgubi alibije,

što ostaje, što ako borba nestane?

Zar nije Bog njegov taj

koji će ga dočekati uvijek,

makar ode i u raj,

makar i promijeni tijek

onoga zla s kojim se hrve?

Ili će ga blagosloviti,

ili će mu dati nove mrve

da se mogne boriti.

Čovjek je uvijek pred Istinom

i jao onome koji izgubi joj lica,

koji ne vjeruje niti snom

i tko sam je sebi izdajica.

Lako sve je vjerovati

ako prisjećaš se dostojanstva

što ga Istina pozlati

pa mu dade sva prostranstva.

Sjećaš li se neprekidno svojih prevara,

nećeš stići niti blizu bilo kojem stvoru.

Ako pamtiš pak si svojih davnih dara,

ulaziš na vrata rajskom dvoru

i uvijek te na kraju spremna čeka

borba tvojih strahova i tvoje vjere.

Strah je ogromna ti rijeka,

ona sve to više ište pronevjere

dok te Istina spašava,

prije ili kasnije.

Otezanje samo pogoršava

vidjeti se jasnije.

Još je teže vjerovati

više drugom nego sebi samom,

tako sam ćeš izrovati

srce što ti vlada tamom.

17.10.2014. 23:47