Spremili su neke stare uniforme
da bi možda napravili iznenadnu raciju
i nahrupili na ruke, noge neumorne,
kljakava srca, oživjeli demonstraciju.
Spremili su strašnu strahovladu
da unište onaj plamen koji se rasplamsa
i da bi mi pokosili čeljad mladu
koja sada točno za pouku stasa.
Govore mi: ‘eto vidiš’ dok mi lete snovi,
dok mi žele ubojitim poretkom
zauzdati pamet staru što si zraka lovi,
dok mi prijete jadnim pendrekom.
Od mene samo ostadoše zgroženi patrljci,
ja ih digoh na branike prve crte
i svi ti moćnici su, kao etički patuljci,
oboružali vojsku, sve zbog svoje trte.
Raspada se pravda i sloboda, domovina
jer je neman glupa, prebogata
prosula želudac na kojem je kromovina
da ga spasi izdišuća i sva rogata.
Lijepa li si, zemljo jedina i moja,
namirisana duhom ratnika i branitelja;
lijepa li si usred strašna boja
i od srca prevelika invalida hranitelja.
Ta, tko će mi pjevati uspavanke
nego krvava žrtva na krvavoj cesti,
tijelo čije će me razgorjele plamke
od benzina zagrijati do besvijesti;
tko će dati mojoj nesreći i jadu
više utjehe i nade, životne energije
koju zvijeri meni bez sustezanja kradu;
tko bi drugi pjevati mi elegije?
Brzo sve naučiti moje će potomstvo,
pamtiti te, Hrvatino pod šatorima
kojima se razvilo poklonstvo
krvi našoj, jedinoj što Bog je ima.
28.10.2014. 17:35
Nema komentara:
Objavi komentar