Još samo jedan dan čekat ću u siromaštvu,
još ću samo jedan dan moliti pred Raspelom
da mi moju gasi luč u mraštvu
pa ću krenuti tim posljednjim apelom
bilo kamo, svejedno je, jer su oči već navikle
na sve crno i sve dobro vide,
kako ulaze svi gmazovi, kako cvatu ruže nikle,
kako zraci svjetla bride
sve do zadnjih ćoškova velike mi bijede.
Više nemam ništa žrtvovati
pa mi slike tih užasa blijede
da bih mogla snage vrbovati
ugledati pred sobom sve dobro i otvoreno,
široke mi staze na sve strane;
niti jedan putokaz, niti drvo nije oboreno,
ja prosjačim nove crne dane.
Izgleda mi da je svjetlost varka,
to je samo znak da Bog me tamo čeka
jednog dana kada nestane ugarka
od kojega plamti moja tiha jeka
po svim raznim mravinjacima i barama
ova mraka kojemu sam prijatelj postala;
mjesto zastave vijori ona marama
što je jedva u mrzlinu države mi stala,
tako malena je moja osvijetljena republika.
Sve joj dveri nisu otvorene, ima prokop
dok se oko njena brda sjatila sva publika
koja bleji bespomoćno u svoj pokop.
Ne vjerujem revolucijama, barikadama;
više volim sjajne dvore i prelijepe himne
kad se dlanovi dodiruju s arkadama,
kad se srce od ljubavi cimne
pa sad krećem svakojako dočekati
Dane svih mrtvaca i pravednika,
pa što bude, to će Bog mi dati:
samo jednog živog nasljednika.
30.10.2014. 09:44
Nema komentara:
Objavi komentar