Sokol i mjesec

Opet sam okrenula na živahnog Vivaldija,

zlatan mjesec od nas oboje je pobjegao.

Za sve buduće i za nas nastupa nostalgija

kao da je ovih dana sivi sokol podlegao

onome što oko mu je dugo pregledavalo

dok je radostan uživao daleko na visu

i onome svemu što je željno prelijetavao

ne bi li što dobra ulovio i donio klisu.

Mladi su se sivi sokolići raštrkali

svuda naokolo oko razbacana plijena

jer je sokol odnosio ulov sasvim mali

daleko i sve to više do sakrivenih stijena.

Mnogi sokol jošte jako gladan ostade

i svi mladi krenuše u svoje potrage,

a mnogo ih u tome teško propade,

jurili su daleko od stijene njine drage.

Jaka čežnja nalazi se u živahnom Vivaldiju,

zlat se mjesec neće još na nebu pomoliti.

Kao da mi netko pjeva dok im srca biju,

kao da će sokolići se po rijekama proliti.

Sivi sokol još sve više i mjesec nadlijeće

u potrazi za svojim mladim sokolićima.

Da im ipak još ulovi one junačke sreće,

ruši se na mjesec što ga utopila plima.

Sigurno će uspjeti na posljednjem letu

jer plima mora odnijeti i mjesec, i sokola.

Naopako, sve od jeseni i zime prema ljetu,

mladi sokolovi letjet će i preko mora.

27.10.2014. 19:34