Cijela vječnost

I kada ne molim, sjećam se uvijek uskrsnuća;           

sjećam se tebe zbog svih naših tajni.

Čak i ako ne dođe na mene nevjerica vruća,

mene drže prema tebi osjećaji trajni.

Sada, kad pomislim samo na taj jedan tren,

sreća me poplavi, to je sasvim dovoljno

za svako daljnje djelovanje i za stih mi snen.

Najljepše je ipak naći vrijeme povoljno

pa krenuti u kraće, možda dulje razgovore

kojima se samo sve ponavlja u nedogled

i u nedogled se poslušaju kapi što romore.

Sa mnom tada uvijek ostaje tvoj pogled,

onaj što si ga uputio na našem rastanku.

Što još ima što ti nisam rekla i ponovila,

što još ima u čemu mi kriješ onu slamku,

slamku spasa koja me oborila?

Možda bih te morala jednom preduhitriti,

možda tebe iznenada treba dozvati u svijest.

Možda svaki moment moram usitniti

sve do časa kada vidim kako diše brijest

ili neku pticu koja pokušava sletjeti 

lakim krilom na još lakšu grančicu;

tada pronašla bih kako uspomena prijeti

odaslati cijelu vječnost u tamnicu.

Ti si uvijek imao strpljenja pokret zaustaviti

tamo gdje izgleda najprivlačnije

nekom oku koje znalo bi se slučajno pojaviti

čak i tada kad je nebo najoblačnije

pa sve stoga oblaka bi s neba nestalo.

Našlo bi se sunčanoga traga

najdalje u podrumima gdje bi vrijeme stalo,

sasvim blizu ona ognja draga

na kojemu vječno pališ naše svijetle svijeće.

Hvalim Boga koji mi te poslao,

a i tebe hvalim kao primjer dobre sreće

koju si mi  kao baklju predao.                           

08.10.2014. 22:37