Kukavice

U Hrvata nije pametno biti iskren jer su Hrvatice i Hrvati kukavice

Ja sam bila jedna od onih naivnih poluslijepih dušica čija provenijencija je strogo ideološka. Nikada mi ništa nije bilo potrebno, sve sam imala i ne znam zašto sam bila cmizdrava, to jest, čitav život sam bila jadna zato što sam takva cmizdravica.

Mojim snovima nikada nije bilo kraja, a u isto vrijeme sam oduvijek jako nemaštovita. Jednom riječju, za stvarni život nesposobna. Sada, kad pomislim na mladost, pitam se zašto su me omalovažavali ako su već došli do zaključka da sa mnom nešto nije u redu. Zašto je to morala ostati javna tajna, ta činjenica da sam naivna i možda anemična te da je moja majka pravi heroj jer se mora brinuti o meni kao o invalidu pa je to velika patnja i tragedija. „Nije to za tebe“, „Ti to ne možeš“, „Idi doma i budi mirna“ bili su savjeti ljudi oko mene.

Nećete mi vjerovati, ja sam zaista postala bolesna i jesam još uvijek, ali nitko, baš nitko to ne vidi ako ja ne poželim to otkriti ili u samoobrani nekoga zbuniti.

Politika je ta koja utjeruje ovom narodu strah u kosti, strah od toga što će drugi reći i strah od neprilagođavanja većini, odnosno od društvene sramote. Cijela ova nacija je u istom problemu kao i ja, ideološkom psihofizičkom maltretiranju. To je stoga što su generacije i naraštaji tijekom zadnjih stotinu godina izmučeni svilenkastom izolacijom od svega svijeta. Idealizam, za koji je izravno zaslužan i kriv Adolf Hitler s ekipom, održava se kao strah od samospoznaje konc-logora: zar sam sposoban za tako nešto? A što ako se ponovi? Sve upućuje na to da se može ponoviti. Još uvijek se nismo suočili sa svojim vlastitim sotonizmom. To daje priliku idealizmu i liberalnosti što je upravo propadanje u još dublji pakao i spavanje u jami u kojoj su i žrtve i sadisti još zajedno i nerazvrstani. U toj jami stvaramo novi svijet, poslijeratni; u toj jami hodamo po kosturima i stvaramo strah od terorizma, letimo u svemir i sakrivamo se od klimatskih i inih katastrofa.

Čovječanstvo je cmizdravo i bolesno, invalidno i nesposobno jednostavno sjesti i priznati tu javnu tajnu. Ljudi sve čine kako bi se osjećali sretnima i zadovoljnima kao da je to najvažnije i kao da im je to prioritet – to je tipična klinička slika depresivnog pacijenta: on traži da bude bolje umjesto da gradi ili putuje, umjesto da slavi i rađa, umjesto da uči i pjeva.

Svi se jako upinjemo učiniti ovaj svijet boljim mjestom. Jedan strahovladar, koji ovisi o svome pokorenom narodu, protratit će život radeći na zavaravanju i discipliniranju toga naroda umjesto da stvara i uživa u ovom Bogom danom lijepom svijetu na ovoj zemlji.

Eto, zato ja nisam smjela upirati prstom i zbog takvih banalnosti sam cmizdrila pola života. Ideologije su užasna stvar, one su mentalni poremećaj i strašna psihoza nacije.

Nacija je živjela sto godina u jednoumlju pa joj se lako servira nepostojeća konkurencija i demokracija.

Na tribinama paradiraju raznoliki ljudi koji se u nečemu takmiče pa narod misli da imaju različite ideologije i da se mora za jedne ili druge opredijeliti.

Ratujemo još uvijek protiv Hitlera, ideologija nam se sastoji od nesposobnosti osjećajnoga preživljavanja spoznaje konc- logora jer to užasno boli i strašno je pogubno za osjećaj samopouzdanja i ljudskoga dostojanstva.

Mislimo da nam treba čvrsta ruka, ali u isto vrijeme i demokracija koja nam uopće ne znači slobodu mišljenja i govora nego kakvu, takvu osnovnu tjelesnu egzistenciju.

Posebno je drago narodu vidjeti glamour na televiziji koji mu nadomješta neimaštinu, snove, ideale i, na žalost, vjeru u Boga.

Tako, silom prilika, slavni Hrvati i Hrvatice ispadaju obične kukavice, ni krivi, ni dužni. Ne usuđujemo se glasno reći što nam je na srcu. Ne dozvoljavamo si vjerovati sebi samima i u sebi reći svoje stvarno mišljenje, a kad je pritisak koji ne znamo odstraniti, tek tada se vidi koliko su Hrvati snažni i mudri ( valjda isto kao i svi drugi ljudi, ali to je Hrvatu vrlo teško vjerovati o sebi), ne usuđujemo se živjeti onako „što na srcu, to na jeziku“ jer držimo da to ne bi bilo pametno. Nije, dakle, pametno biti iskren i spontan.

Zaključak se već nameće i grozan je. Kad netko ruši dugo vremena sve oko sebe, potrebno je isto toliko vremena da se sve počisti i onda još toliko vremena da se slobodno i pametno gradi. Dakle, Hrvati će imati demokraciju tek za dvjestotinjak godina. A onda će vidjeti koliko su mogli prije postati suvereni.

Zašto nitko ne govori da mu je dobro? Zašto nitko ne predlaže promjene i rješenja?

Ljudi, pokušala sam protumačiti, su kukavice pa šute.

Samo što si neki niti šutnju ne smiju dopustiti. Moraju prosvjedovati i govoriti do posljednjeg daha.

Zato, ljudi, ne očekujte mirne snove. Radije prestanite gurati glave u pijesak.

29.10.2014.  13:13