Istrebljenje

Ne znam što bih rekla, nemam želja,

samo mi je važno stvarati sve tako

kao da na prazan papir suza pada.

Sve je kao da me nije niti prožela

ona nadahnuta žica što se ne da lako,

kao kad se starac jedan ničemu ne nada.

Sjećanje mi pamti raznolike dane

kad sam počinjala pjesnikinjom biti,

svako malo nešto bih napisala.

Često stih mi sam od sebe stane,

često moram gorke muke skriti

kako ne bi od sveg nastala mi samo šala.

Ni sad nemam sve te neke slavne epitete

koji učili bi duše ljepotama skladanja

ili koji bi me daleko u društvu lansirali.

Ne svidje se meni kako čitaju poete

kao da je pjesma gubitak nadanja,

kao da su pjesnika političari birali.

Dušom sam nepismena i ne volim fraze

iako i skitnice sve znaju što će reći

pa ja jednostavno nisam čitljiva.

Zašto bih sanjala kad me mnogi gaze,

kad ja volim odmah na stvar prijeći

i kad sama ja sam bilješka skitljiva.

Lako ti je mene uslikati pored kontejnera

pa ispisati neku tešku slavnu mudroliju

kako bi se srca auditorijuma podrapala.

Moj ti prvi slušač samo oko mene zvjera

ne bi li mu neki prolaznik otkrio čaroliju

kojom ga uvjerim da još nisam žedna skapala.

Da li poznaješ statistiku, znaš li taj podatak

koji govori da velikani nepoznati umiru,

u najvećoj bijedi bez koje nema romantike,

da ne znaju mu prijatelji da je takav svatak

prepun žeđi od koje i zvijezde uviru

i da čitaoci nespretni su na poljima semantike?

Pjesma jedna uvijek znači uzaludan pokušaj

kojim duša čezne izbaciti se bilo kako,

makar često muca, izaziva sažaljenje.

Rijetko možeš frendu reći: poslušaj,

daj mi reci da si spoznao me lako,

da l’ si svjestan što je istrebljenje.

Slađe svakome je živjeti normalno, realnije,

ne hoditi stazama velikih i nebeskih otkrića

jer to znači da će morati izgubiti sebe;

tugovati, gladovati puno je stvarnije

nego čeznuti za spasom samo jednog bića,

nego predati se siromahu koji zebe.

Još i danas ne znam gdje li takav spava,

svi su oko mene zbrinuti i plaču,

ne da im se čak ni pogledati.

Ovdje, kod mene je cesta sasvim prava,

niti nemam neku inspiraciju jaču,

ne da mi se više pripovijedati.

Možda ipak ti si jedan takav siromah,

možda ne znaš gdje ti nalazi se žeđ,

reci da li pjevaš na raskršćima

i tko je taj što uzima ti dah.

Da li sad već spuštaš svoju vjeđ,

ili tvoje srce sreću ima?

14.10.2014. 23:37