Izbacujem se pjevanjima,
kao raspad mali svaki mi je stih,
nespretan izljevanjima;
urnebesno lako psovku ja izbacih.
Tada pitam se da l’ štogod ima
još u meni što se nije reklo
pa se kao vosak prima;
niti da bi me opeklo.
Razvalio se vodom val,
brana neka popustila teška.
Kako dobro došao je zal,
kako jošte mnome treska.
Prijatelje imam, zatočenike
i tko je veći barbar, ja ili krvnik?
Opet tražim početnice
kao da sam vječan uznik.
Uvijek netko i za sva vremena,
to su oni svijetli i iz tame.
Da li da još spominjem imena
ili možda slobodno je za me,
možda moram tako tešku istinu izreći
da joj ne znam konca niti kraja:
koliko još glava moram prijeći
da bih putila ih do svog raja?
O, da, prijetnje stižu sa svih strana,
ja sam prijateljica tih zločinaca.
Svima sam od srca u molitvi odana,
ali dosta mi je spuštenih palaca.
Ne možeš me prevariti koji jesi kao pravednik.
Ne, više ne!
Ti si samo običan od zala proslijednik
koji skida sve.
Ne varaj se, možda ja sam zato tu
jer sam poprilično uporna.
Sve si mislim da si blizu zatvoru.
Ja u raju nikad nisam umorna.
25.10.2014. 21:58
Nema komentara:
Objavi komentar