Neodoljivo me
privlačiš i uporno
da ti pričam, da
ti puno, puno pričam.
Nije pričanje mi
upitno i sporno,
ja te želim i ne
mogu svojim kričam
dohvatiti sve te
tvoje darove i osobine,
moći tvoje,
nježnu ljubav osjećajnu
širom svake naše,
tvoje blagoslovine,
opravu ti barem
dodirnuti sjajnu.
Ti si meni uvijek
bio sve,
ti me učiš kao
što ja tebi nešto značim,
sada si to
priznao, pa neka je.
Brbljam samo zato
da te još malo zavlačim.
Sjećaš li se,
isto tako,
kada još smo bili
djeca?
Kada ti dodirnu
me polako,
kada prvi puta ti
zajeca,
tiho i nečujno,
samo meni znano?
Kada imala sam
još i kose duge,
kada sve je bilo
opisano,
kad niz lice ti
si stvarao mi pruge?
Lahori su oko nas
se svijali,
a ti me dodirnu
svojom nevinošću.
Vjetrovi su silni
brijali,
ti odvede mene planinskome
višošću.
Znam da nemamo
albume krhke
jer nam nisu
sasvim neophodni.
Dovoljne su ptice
naše prhke,
štoviše, i naši
vrtovi svi blagorodni.
2014-02-01 18:21
Nema komentara:
Objavi komentar