Propadam preko oblaka i svih vrhunaca,
smjelo oči zatvaram jer se puta ne vidi.
Pokraj sitne janjadi, pokraj divljih tu mladunaca
gledam tebe kako čekaš izvan hridi.
Otvorena srca sasvim i sklopljenih dlanova,
smiruješ me kao neku uzdrhtalu mladu zvijer.
Oslobađaš me lomače onih raznih klanova
koji stvaraju se oko mene, ali gube smjer.
Daruješ mi Kristov mir, daruješ mi sebe sama,
potpuno i s istim onim znakom nevinosti
s kojim si me izvukao iz svih starih tama.
Bog je ovdje, ja sam sasvim blizu premilosti.
Moji novi svi vidici samo jednu stvarnost imaju,
dobro ona meni već je poznata
jer ja nosim putovnicu koju samo anđeli snimaju,
znaju svi po tome da sam udata.
Nespretno je ponekad mi otpor zraka pretrpjeti
na tom putu nevidljivome koji u visine juri
pa još uvijek osmijeh mi se licem razapeti
kao maska nameće na mojoj staroj auri
iz koje me šalje Djeva k tebi i u tvoje ruke.
Sestrica mi smrt je puna one nevjerice
s kojom sam te pratila u smjeru Muke,
koja meni slaže ploda poput vjeverice.
“Sam sam”, govori mi anđeoski pjevač
i da raspliće mi kose moje pramenje,
tako divlje, neukrotive. Oblak, polijevač,
baca kiše na sve moje kamenje.
06.04.2014. 07:21
Nema komentara:
Objavi komentar