VRAPČE - HRAM ČOVJEČNOSTI

Piše da ovdje ima Odjel za provođenje mjera psihijatrijskog liječenja na slobodi.

To je jedan opis hospitalizacije mentalnih bolesnika koji, kratko rečeno, odlaze iz Bolnice u svakodnevni život.

Uzgred budi rečeno, oko ove Bolnice ne postoje rešetke kakve viđamo na Markovom trgu: želite li zaista slobodu, morate se svrstati u okvir one rešetkaste ograde sa svojim transparentima i morate se podvrgnuti riziku da vas proglase mentalnim bolesnikom i možda vas netko smjesti u ludnicu ako ju pronađe.

Tražite li ludnicu u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, neće vas ovdje nitko primiti pa vam ne preostaje drugo nego vratiti se pod Markov trg.

Ako ste imali privilegiju da vas prihvate u Vrapču, možda ste naišli na neku prostoriju s rešetkama na prozorima, rešetke služe za obranu od vanjskih napada i “humanističkih” upada u savršeni mir i red Bolnice.

Ovo što piše o slobodi i liječenju na slobodi zapravo predstavlja za pacijente veliki ispit jer dobre i napaćene dušice moraju postati onakve zvijeri kakve će u slobodi biti prihvaćene kao normalne, to jest pacijentima predstoji strašna borba za opstanak. Riječ “sloboda” gubi svoj smisao kad iziđete iz sigurnosti i razumijevanja na svježi zrak s okusom divljaštva. Ako vam dospije u ruke Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, uvidjet ćete da se tu pripovijeda o nekakvom prisilnom zatvaranju nepoželjnih građana te o pravima tih nepoželjnih građana. Kakve koristi da mi oni s Markovog trga daju neka prava kad sam nepoželjna? Imam, dakle, pravo na “humano lišavanje slobode”. Zvuči gore od eutanazije. Svaka sloboda prestaje kad ulazite u društvo, a kad niste slobodni, pozdravite se s toplim naručjem Bolnice u kojemu su vas pokrpali.

Zakona, dakle, za život “na slobodi” uopće nema. Kad ste jednom krenuli natrag u društvo, postajete normalan građanin, ali vam je potpuno jasno da morate pospremiti svoje transparente na tavan, a svoju duševnost u podrum i urediti svoju kolibicu onako kako to rade svi normalni ljudi: prvo morate postaviti rešetke na svoje prozore, a zatim i neprovaljive brave na svoja vrata. Zatim jako dobro morate paziti da izgledate kao roboti koji klimaju glavom i podižu ruke, a da se pri tome niti jedan mišić na licu ne pomakne u neku grimasu; ne smijete reći ljudima da znate da oni razgovaraju sami sa sobom jer to nitko nikome ne priznaje. I dalje razgovarate sami sa sobom, ali gledate u mobitel i držite slušalice na ušima kako ne biste postali nekome sumnjivi. Kad idete na spavanje, pomolite se da ne biste kojim slučajem počeli sanjati nešto što u ovome svijetu izgleda kao dječji snovi, nikad se ne zna u kojem trenutku vam se može dogoditi da se prisjetite glasno što ste sanjali ili da idete kojim slučajem, zaštićeni od virusa i hakera, proguglati ono što vas je zainteresiralo, a palo vam je na pamet u snu jer u stvarnosti vam se takva spontanost ne može nikada više dogoditi.

Brzo vam se događa da oko sebe primijetite podrapane dušice pa s njima komunicirate onako kako ste to mogli naučiti jedino u Bolnici: strpljenje, pažnja, sloboda govora, povjerljivost, tajnost i kreativnost. No, ne smijete reći ljudima odakle vam to znanje da ne pobjegnu od straha u kolotečinu gdje ljudi radije žive kao frustrirani roboti nego da točno kažu ono što vide. Kada netko tvrdi da vidi, taj se odmah pokušava ubiti.

Nije problem dragovoljno pobjeći, odnosno udaljiti se iz Psihijatrijske bolnice Vrapče nego je problem naučiti život i čovječnost, a ostati normalan građanin.

Sada, kad sam i ja ponovo ovdje, radit ću svim silama na sakupljanju potpisa za raspisivanje referenduma o donošenju Zakona za zaštitu političara od slobodnih duševnih bolesnika. 24.09.2014. 12:42