Rat

Uvijek izlaz postoji iz raspremljena ponora,

slijepe duše same sebi zatvaraju vrata.

Kada ne vidi se niti noću nova zora,

tada vrijeme je da duša stane neudata,

da se sama sobom iskreno porazgovara,

kakve težnje, kakve ljubomore nosi,

da li ikad sebi čisto polje stvara

ili uvijek grijehom izlaz si pokosi.

Bez toga pospremanja ne može se snaći,

makar možda čini se drugačije.

Treba u se pogledati, u dubine zaći,

u imanje koje nije svačije.

Kada jednom spozna da umire

i da nema vremena za gubljenje,

spoznat će da život u nju uvire

i da samo treba joj strpljenje,

podnašanje svih ljudi i nevolja

i što bolja životna kvaliteta.

Grijeh je samo loša volja,

nedostatak bilo kakva pijeteta.

Tada postaje sve lakše, jednostavnije,

ali dugo treba dušama da shvate

da na svijetu ništa nije ravnije

nego staza po kojoj se k sebi vrate.

Ljudi jedni drugima su izazovi,

treba znati upravljati svojim aparatom,

a ne gledat kako drugi plovi.

Unutarnjim duša zabavlja se ratom.

Najteže je u slobodi svakom stvoru vjerovati,

ali to je idealan put prema istini,

naročito kad je čovjek spreman umirati

u svom Stvoritelju koji sve mu čini,

koji šalje duši jednoj svoje izaslanstvo

i govori što je život, ljubav, poštovanje.

Sve je drugo ponor, veliko poganstvo

kojem slijedi samo teško ratovanje.

08.09.2014. 01:57