Vjerska nesvjestica na križu

Ne mogu reći da sam bila prosjakinja u životu. Često mi se događalo da zatražim malu i kratku pozajmicu, a prečesto mi se dogodilo da drugi isto traže od mene.

Neko vrijeme, nedavno, bila sam u financijskom škripcu. Ušla sam u tramvaj i malo poslije začula molećivi neki ženski glas kako jauče, ali nisam se osvrnula jer mi je odmah palo na pamet da je iza mene prosjakinja. Pritisak mi je naglo skočio, a žena me dotače po ramenu i priupita imam li i ja štogod za nju te ispruži dlan prema meni. Podignuh ljutito lakat prema njoj u stavu protunapada, šest mjeseci pješačim od nemila do nedraga, podrapala sam devet pari obuće, a ona se vozi besplatno i još prosi, rekoh joj kroza zube neka se odmah makne od mene, a ona me pogleda kao da me optužuje što ne vidim da je ona nešto drugo od mene, da je ona unesrećena, da je bijedna, da je tamnoputa i da ima sva moralna prava nada mnom, pravo na besplatnu vožnju, pravo na kovanice i pravo na sažaljenje. Tada ode, a ja također . Nakon nekog vremena pristupio mi je tamnoput muškarac kojega je moja nahrupjela mašta odmah okarakterizirala kao financijskog direktora one žene od malo prije. Uz put smo malo čavrljali, a tada odosmo svatko na svoju stranu, a meni pade na pamet kako ona žena još i zarađuje na crno, a ja nemam niti na to prava.

Nije li vrijeme da malo unaprijedimo obrasce ponašanja u našoj metropoli?  Još uvijek vidim fotografije u medijima na kojima netko prosjači, a netko drugi mu ubacuje kovanice u šešir ili na dlan. Uz takve fotografije obično piše neki srcedrapateljni naslov o tome kako moramo misliti na druge. Da li su prosjaci pošteđeni od odgovornosti? Nije li ubacivanje kovanica na dlanove prosjaka samo utjeha za sve nas da kažemo kako ne možemo ništa učiniti? Nije li točno moje promatranje prema kojemu zaključujem da se mnogi vjernik smiri i uspava kada ubaci neku milostinju? Da li smo mi, vjernici uopće svjesni što činimo?

Jednom rekoh kako zaziv prema Gospodinu, Bogu našemu prekida svjetovni tijek razmišljanja, a netko mi odgovori na tu riječ da molitva također potiče čovjeka na razmišljanje, ali ne znam da li čovjek može na taj način daleko stići. Ljudi mi u molitvi ne izgledaju kao da previše razmišljaju, a vidi im se i po riječima i ponašanju da ništa nisu promislili, čak i oni dugogodišnji klasični i tradicionalni vjernici.

Ne mogu zastati i reći: ne znam pa me nije briga. Duša, koja je nenavikla na razmišljanje, može spoznati u molitvi da je došla do mnogih tema o kojima nikada ništa nije znala, ali se brzo zamara i ne može promisliti otajstva vjere. Tada dolazi do neke male nesvjestice kada duša ne razmatra, a stoji na vratima neopisivo lijepih, novih spoznja. Uzalud molitveni život potiče čovjeka na razmatranje ako čovjek nema uhodani stroj za zdravo razmišljanje. Zdravo se razmišljanje uči kao što se uči i sve drugo u životu.

Druga prepreka za dobro promatranje je grijeh bježanja od realnosti, od istinitosti. Čovjek često počinje sa svetim promatranjem, ali donosi brzoplete zaključke jer kratko misli svjetovnim načinom zaključivanja, u molitvu uvlači neke spoznaje koje uopće nisu provjerene, a najčešće nisu točne niti objektivno, niti subjektivno dok ih molitelj uzima zdravo za gotovo, donosi iz svijeta u molitvu mnoštvo predrasuda. 

Nismo li svi mi prosjaci, bilo da tražimo kovanice, bilo da ištemo Gospodina da nam udijeli milost? Idealan molitelj ne traži i ne prosi, on čezne za nevoljama kako bi se predao više i kvalitetnije jer nalazi u tome predavanju i žrtvi svoje najneophodnije postojanje i razvoj.

U praktičnom žrtveničkom životu prosjaci su stigli puno dalje od klasičnih vjernika. 14.09.2014.