Ne mogu reći da sam bila
prosjakinja u životu. Često mi se događalo da zatražim malu i kratku pozajmicu,
a prečesto mi se dogodilo da drugi isto traže od mene.
Neko vrijeme, nedavno, bila sam u
financijskom škripcu. Ušla sam u tramvaj i malo poslije začula molećivi neki
ženski glas kako jauče, ali nisam se osvrnula jer mi je odmah palo na pamet da
je iza mene prosjakinja. Pritisak mi je naglo skočio, a žena me dotače po
ramenu i priupita imam li i ja štogod za nju te ispruži dlan prema meni. Podignuh
ljutito lakat prema njoj u stavu protunapada, šest mjeseci pješačim od nemila
do nedraga, podrapala sam devet pari obuće, a ona se vozi besplatno i još
prosi, rekoh joj kroza zube neka se odmah makne od mene, a ona me pogleda kao
da me optužuje što ne vidim da je ona nešto drugo od mene, da je ona
unesrećena, da je bijedna, da je tamnoputa i da ima sva moralna prava nada
mnom, pravo na besplatnu vožnju, pravo na kovanice i pravo na sažaljenje. Tada
ode, a ja također . Nakon nekog vremena pristupio mi je tamnoput muškarac
kojega je moja nahrupjela mašta odmah okarakterizirala kao financijskog
direktora one žene od malo prije. Uz put smo malo čavrljali, a tada odosmo
svatko na svoju stranu, a meni pade na pamet kako ona žena još i zarađuje na
crno, a ja nemam niti na to prava.
Nije li vrijeme da malo
unaprijedimo obrasce ponašanja u našoj metropoli? Još uvijek vidim fotografije u medijima na
kojima netko prosjači, a netko drugi mu ubacuje kovanice u šešir ili na dlan.
Uz takve fotografije obično piše neki srcedrapateljni naslov o tome kako moramo
misliti na druge. Da li su prosjaci pošteđeni od odgovornosti? Nije li ubacivanje
kovanica na dlanove prosjaka samo utjeha za sve nas da kažemo kako ne možemo
ništa učiniti? Nije li točno moje promatranje prema kojemu zaključujem da se
mnogi vjernik smiri i uspava kada ubaci neku milostinju? Da li smo mi, vjernici
uopće svjesni što činimo?
Jednom rekoh kako zaziv
prema Gospodinu, Bogu našemu prekida svjetovni tijek razmišljanja, a netko mi
odgovori na tu riječ da molitva također potiče čovjeka na razmišljanje, ali ne
znam da li čovjek može na taj način daleko stići. Ljudi mi u molitvi ne
izgledaju kao da previše razmišljaju, a vidi im se i po riječima i ponašanju da
ništa nisu promislili, čak i oni dugogodišnji klasični i tradicionalni
vjernici.
Ne mogu zastati i reći:
ne znam pa me nije briga. Duša, koja je nenavikla na razmišljanje, može
spoznati u molitvi da je došla do mnogih tema o kojima nikada ništa nije znala,
ali se brzo zamara i ne može promisliti otajstva vjere. Tada dolazi do neke
male nesvjestice kada duša ne razmatra, a stoji na vratima neopisivo lijepih,
novih spoznja. Uzalud molitveni život potiče čovjeka na razmatranje ako čovjek
nema uhodani stroj za zdravo razmišljanje. Zdravo se razmišljanje uči kao što
se uči i sve drugo u životu.
Druga prepreka za dobro
promatranje je grijeh bježanja od realnosti, od istinitosti. Čovjek često
počinje sa svetim promatranjem, ali donosi brzoplete zaključke jer kratko misli
svjetovnim načinom zaključivanja, u molitvu uvlači neke spoznaje koje uopće
nisu provjerene, a najčešće nisu točne niti objektivno, niti subjektivno dok ih
molitelj uzima zdravo za gotovo, donosi iz svijeta u molitvu mnoštvo
predrasuda.
Nismo li svi mi prosjaci,
bilo da tražimo kovanice, bilo da ištemo Gospodina da nam udijeli milost?
Idealan molitelj ne traži i ne prosi, on čezne za nevoljama kako bi se predao
više i kvalitetnije jer nalazi u tome predavanju i žrtvi svoje najneophodnije
postojanje i razvoj.
U praktičnom žrtveničkom
životu prosjaci su stigli puno dalje od klasičnih vjernika. 14.09.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar