TISUĆU DANA

 

TEMA

Tisuću dana. Tri proljeća, tri jeseni i vječne ptice. Samo dvije zime. Čovjek poželi biti univerzalnoga spola, zboriti neutralno. Eto, počinjem od spolnosti, kud baš od tako grandiozne teme, a tako svakodnevne poštapalice političara ovih dana i općenito svih ljudi.

Zaljubljenost nas uči Bogu. On je zaljubljen u čovjeka nepovratno, rekli bismo beznadežno i to je to.

Bila je sretna što može reći da je prvi ispit zavjeta prošao, kako bilo. Izgledalo je da će taj ispit biti beskrajan, ali prošao je. U međuvremenu je spoznala sve i svašta o sebi, o zajedništvu. Pitala se je čemu je zapravo tako odana i vjerna, zar onome što joj je predstavljalo zajedništvo s najboljim majstorima? Da, sveti su uvijek tu negdje, prisutni od prvoga trenutka. Tražila im je zajednički nazivnik, bili su svi siromasi, bez požuda i materijalno. To li je, dakle, njezin ideal, dobra stara askeza u modernom obliku. Nije se moglo ne vidjeti kakve ogromne pogodnosti ona donosi.

Pred očima joj iskrsnu hramski prozor, stupovi i ogrtač koji proklizi neprimjetno s vremena na vrijeme, tu je bilo ono što joj je od prve zapelo za srce i to ju je još uvijek pokretalo. Što je bio taj doživljaj kad joj to tako puno znači? Da li je tada spoznala riječi onoga što je vidjela kada je, nedugo prije toga, gledala u nebo i slušala srcem Boga? Da li Ga je u hramu toga trenutka spoznala malo, da li je to bila konačna objava i njezin odgovor? Trebalo je proći nekoliko mjeseci od neba do hrama. Tada se predala, gledajući pred sebe kao zombi; odgovorila je.

Prošlo je, čistoća, siromaštvo, poslušnost. Nije dobila savršenu ocjenu u svojim očima, ali se je samoj sebi ispričala  izgovorom da uopće nije bila svjesna gradiva koje polaže.

Zašto je počela uopće zapisivati, nije bilo bitno, nije bila sposobna tu temu sagledati, niti pojasniti. Ljubav je došla. Očinska, momačka i prijateljska. Rezonancija se dogodila i događa se. Poslije je došao jedan deklarirani svetac, pa drugi, pa Marija, pa opet svi sveti, zornije nego ikada. Nema na svijetu toga što je nalazila u svom hramu.

Bilo je to jako nespretno polaganje, ali morala je raščistiti svaku, i najmanju, nejasnoću. Zamalo je i stradala, ali sada je to bilo iza nje. Opet zaključi kako je Isus nepogrešivo odvodi u svoje sfere. Konačno. Već je mislila da je zakržljala od svjetovnih zanimacija i preokupacija, ali sada je stiglo opet jedno uslišanje. Hvala Ti, Kriste, što si mi razotkrio temu. 15.09.2014. 05:15

MATERIJAL

Materijal je bio ogroman, a nije znala kako se to prenaša iz duhovnoga nekamo u svijet. Napisala je da se radi o nekoj jako ozbiljnoj igri. Ona se nazvala Igračicom. Ah, prošlo je. Sjeti se kako je pokušala uloviti u mutnom. Jasno je samo bilo da se događa. Niti sada možda mnogi neće razumijeti jer je neizrecivo. A voljela je pisati drame, to je kasnije spoznala. Igračica je naišla na Učitelja, a poslije je otkrila Svjedoka. Bilo ju je tada strah da ne poistovjeti Svjedoka s Božanstvom, a on joj je otkrio da je zapravo obožavala Učitelja te joj je te misli istjerao iz glave na taj način da joj je podmetnuo sebe. No, tada je već znala s čim se ima hrvati.

Ljudi predbacuju svećenicima što su ipak obični, a to samo dokazuje da su nešto posebno. Nije željela biti svećenica, željela je biti posrednica, reći svećeniku što svijet zaista govori i reći svijetu što je svećenik zapravo želio pojasniti. Sada je upravo naišla na veliku zabludu o tome kako su vjernici velikodušni, a siromasi kako su potrebiti upravo velikodušnoga darivanja.

Što je radila od tada, osim što je nastojala probiti sve moguće barijere u duhovno? Pravila se je da ju igra i gluma nije obuzela. Pa i nije, to ju vodi Krist,Gospodin. Totalno priljubljen uz njezinu svijest, više nego njeni vlastiti pokreti i riječi, naročito psovka koja proleti u zadnje vrijeme, nevina, ali ipak psovka, uzdah, jauk. Sjećala se onih dijelova koje je zapisivala zato jer je zapisivala. Tko mari za predlanjski snijeg. No, ptice su iste. Ne možeš ih zaobići. 15.09.2014. 05:50

UNAKRSNO TUMAČENJE

Ostarjela je, kako se je i nadala, na jedan od boljih načina. Nije željela upotrijebiti riječ 'zrelost', još ne. Nije to njezin posao. Pogleda van, jutro je zasivjelo. Vrijeme je bilo malo teško. Četiri sata je sjedila i čitala bez koncentracije, a onda je naišla na stare retke. Bilo je to zamorno, sjediti bez neke svrhe, tako se činilo. A ipak, ona molitva od jučer je već stigla na odgovor koji je bio izobilje nadahnuća, morala je samo što prije dohvatiti mrežu i poklopiti toga rijetkog leptira.

Morala je pisati, nije mogla pronaći nigdje ništa slično ovome što je željela čitati, proučavati i promatrati. Ili ljudi pišu jezikom Crkve, ili previše profano razmatraju, rabe sasvim svjetovne izraze koji svjedoče o predrasudama, a one nestaju prenaglo kada poslušate po kojega svećenika pa se nikada ne vidi kako je taj prijelaz iz svijeta u duhovne prostore zapravo velik, dugotrajan i valjda najteži od svega. Ljudi nisu ovakvi ili onakvi nego su uvijek na tom putu prelaženja iz jednoga stanja u drugo. To je bio njezin križ. Nije željela biti od svijeta, a morala mu se je podložiti. I ovaj esej je jedan od pokušaja unakrsnoga tumačenja. Razlike su velike i najčešće nepremostive. Ljudi žele u duhovnost i padaju u magijanje, obično, najobičnije magijanje. Svećenici, pak, nisu zaista dužni pojašnjavati svoje propovijedi jer bi zapali u poganske izražaje. Oni, također, jako paze na auditorijum u kojemu uvijek morate računati da je većina ljudi polupismena jer oni jako pismeni su malo premudri da bi trošili svoje vrijeme na osnove iz duhovnosti.

Razlika je od hrama do hrama. Vjersko tijelo se nekako oblikuje prema fizičkoj adresi kao neki lokalni vjerski mentalitet. Ovdje ima više dostojanstva, tamo ima više topline. Nije željela prorokovati pa joj se nije dalo u neki drugi hram otići, samo povremeno. I vezali su je ti stupovi. Bio bi red da u tom kamenu otkrije što više onih trenutaka kada je tek dolazila u hram po prvi put, davno. Najvjerojatnije ju je zaprepastila silina kojom su se duhovnost i odgovori izlili na nju u kratkom času, kao iz kabla, odgovori na pitanja koja ljudi postavljaju od najranijega djetinjstva pa do sigurne zrelosti. Koliko je samo tražila, koliko je pretraživala sve što joj je došlo pod ruku, u pamet i srce, a nedostajalo je sve najvažnije. Nitko se ne nađe, samo Učitelj. Svećenici su ljudi koji rade svoj posao. Njoj je, kao vjerniku, zaista bilo potrebno puno napora, a nije sada mogla nikako znati što sve podnose oni. No, bila je nekako uvjerena da vjernici od tih napora bježe redovno. Zar je istinska duhovnost samo privilegija onemoćalih starica? 15.09.2104. 06:21

INDIVIDUALKA

Predaja. Svaka čast Svetoj Predaji, ali ona se nalazi u Pismu, a ne samo u Katekizmu Katoličke Crkve. Prevagnula je malo previše, činilo joj se. A niti Katekizam nam nije jača strana nego samo osobni dojam o blještavilu i sjaju, zlatu i glazbi. Doma samo ištem, a ne učim. Samo ponavljam krunicu. Gdje je ono ' ljubi me svom snagom svojom, svim umom svojim'? Bila je zahvalna na svom školovanju, na miru u crkvi i na vjerskoj slobodi. Upravo je nailazila u fazu kada se nastojala osjetiti što više dijelom cjeline, to je moralo doći na red, prije ili kasnije. Sada je bila dovoljno dobar individualac pa je mogla na taj način prići narodu i nekako se tamo smjestiti. Osim toga, taj narod zaista pretrpi sve. I nju.

Slijedeće je utjeha. Zašto vjernik očekuje utjehu, ta ona dolazi sama po sebi?

Problem je veliki bio u zadnjim redovima. Čak i ne tamo nego negdje u zlatnoj sredini i osrednjosti.

Još je problem u pravu prvenstva. Tko će stići bliže Božjem prijestolju. Tko je zauzeo čije mjesto.

Najdraže joj je bilo što ima prvu klupu ispred sebe, a ona je često bila – prazna. Oko oltara ljudi, a prva klupa prazna. Zar zaista misle da moraju sjesti otraga da bi im se ispunilo ono 'tko je posljednji, bit će prvi'? Imala je i žrtvicu jer su joj preblizu uglavili klecalo do klupe pa je uvijek nažuljala koljena. Adoracija je bila utrnjenje udova. Ništa, nije bila svjesna.

Problem je bio i u njezinom kašljanju, orilo se je previše.

A onda, slavlje. Kad bi ih češće bilo više, kad bi bilo manje skromno, a češće svečano. To bi jako djelovalo na vjernike bez puno drugih trudova.

I pjevanje njezino, taj užas i grozota, naročito zbog te upornosti da udavi bližu okolinu. Nije mogla odoljeti, a da ne pjeva. Čak je i uspjela naučiti ponešto od nota. U posljednje se je vrijeme općenito nekako nastojala pritajiti i nestati, a biti sasvim blizu. Željela je vidjeti, a ne biti uopće primijećena. No, to je bilo nemoguće izvesti, naročito kad nije bilo naroda, čula je samo sebe. Nastojala je i ne gledati izravno, ma koliko to izgledalo izvještačeno, samo da ne skrene i nehotice pozornost s Krista. Iako, to je sve uvijek bio Isus, mnogima to nije bilo baš sasvim jasno.

Čitači. Biseri obreda. Tihi i stalni požarnici. Također je lijepo kad ih ima više. 15.09.2014. 06:49

KRAJEM GODINE

Čekala je da se malo bolje razbudi, bila je završila ipak još malo na spavanju. Sada, kad je uhvatila najjače dojmove nadahnuća, mogla je promisliti malo odakle bi počela rekapitulirati posljednjih tisuću dana koji polako ističu do Krista Kralja i koji su započeli onoga dana kad je Svjedok pročitao Amosa. Nije se vidjelo iz njezinih pjesama ništa. Nije se dogodilo ništa, bila je i dalje presretna, a još k tome i puna dojmova koje i dan danas pokušava srediti. Ostala je 'sama' s mnoštvom vjernika, naroda i duhovnika. Bez Svjedoka. Istovremeno, Svjedok je još uvijek prisutan kao da nije morao krenuti propovijedati u Judeju. Njegovim odlaskom i naknadnim susretima i dodirima, Igračica je zadobila najveće moguće prilike za duhovnost. Osjećala je velike darove koje joj je Svjedok ostavio i koji su se nadopunjali prijateljstvom Učitelja. Svaki pojedini duhovnik njoj je bio značajan, ali neki su jednostavno bili značajniji i sjećala se je što je, zahvaljujući njima, doživjela i proživljavala. Sve je to bila ljubav od Boga. Božanska ljubav, bez primisli na suzne doline i grijehe ljudske, bez muke koja se ne bi mogla preživjeti i upotrijebiti, bez trunka patnje, a duboko duhovna jer ljubav je Duh i početak svega. Imala je muke svjetovne koje je prebrodila lakše uz pomoć duhovnosti. Sanjala je Svjedoka, imala neopisivo lijepa viđenja, vidjela je puno simbola na drugima, ali sa Svjedokom je još uvijek molila te pokrenula konačno onaj ženski zavjet o stalnoj vezanosti i vjernosti. Svjedok je bio jedna od najtvrđih kamenih ploča u stijeni sigurnosti i povjerenja, on je također bio živ čovjek od krvi i mesa koji je posredovao najčišće upravo između nje i Krista, a s Kristom i sa svetima koji su neprekidno potvrđivali da je Igračica na pravom putu kontemplacije i povjerenja u svoje vlastite spoznaje. Ne može se iskazati koliko može značiti u životu vjernika jedan svećenik. Vjernik mora imati puno povjerenje, a svećenik zaista mora predati sebe. Iako se je osjećala strašno nametljivom, Igračica je silno željela te odnose barem pokušati prepričati.

Bila je često na putu prema vrhuncima, dugo vremena, a tada se odjednom našla na oblaku koji je već uplovio malo u područje judejsko. Spoznala je da Svjedok ili očekuje daljnji napredak od nje ili barem stabilnost. To je bilo teško izvesti jer je bila uvijek nemirna psihotičarka, a skretala je i pažnju nekim prolazećim likovima koji su joj otežavali održavanje zavjeta. No, znala je da ih šalje Gospodin. Posvetila se nekima i nečemu potpuno, ali kad je primijetila da bi se mogla izgubiti u predavanju i svjetovnom životu te da ništa više ne može učiniti za te likove, odlazila bi u judejsku oazu pokajnički jer je znala da je postala malo više grešna. To je bilo neophodno proživjeti, a bilo je zapravo i iskušavanje njezinih snaga i odlučnosti iako nije uopće bila odlučna kad je započela sa zavjetom. Predavala se, a tek kasnije spoznala da se tako ponaša jer ju je to Svjedok naučio. Rijetko tko bi rekao da treba izgubiti Gospodina radi Gospodina, možda samo sveti Pavao, a Svjedok je neminovno upravo tu poduku ostavio Igračici najzornije i najupečatljivije. Zato i nije mogla reći da je nešto glumila, igra je bila igra samo zato što je u dnu duše znala da ostaje unakrsna tumačiteljica između siromaha i rubnih ljudi, grešnika, prostitutki, prosjaka i, s druge strane, duhovnika i svećenika koji su izgledali onim rubnim ljudima prilično čistima, ali i sterilnima. Iznenađenje je bilo da ti ljudi pripadaju Gospodinu više nego većina vjernika koji su bježali od društva u svoje tople molitvene živote, a nisu postizali ništa posebno godinama dok je Igračica nekako uvijek znala da se moliti i kontemplirati u svijetu ne može bježeći od toga istoga svijeta. Tko je želio biti duhovnik, imao je svoj križ, ali tko je ostajao laik, redovan ili klasičan vjernik, imao je veliki zadatak reći svijetu novost Kristova uskrsnuća. No, tu novost svijet je jako dobro znao, a topli vjernici su često držali da je svijet sam po sebi samo jedno veliko pakleno grotlo koje treba izbjegavati te su u svojoj izolaciji uspjeli izopačiti vlastitu rimokatoličku vjeru i vjeroispovijest, onako, u svojim takozvanim privatnim životima. Svi su mislili nekako da su baš oni sveti kao Ivan, ljubljeni Isusov učenik i poistovjećivali se s njim bez nekoga utemeljenog uvjerenja i dokaza ili argumenta kojime bi sebi ili drugima pojasnili kako su to upravo oni imali tu čast da budu izabrani za ljubljene rijetke učenike. Igračica je čvrsto vjerovala u hijerarhiju i u to da neće svatko stići visoko u vječnome životu. Svi koji stignu i kada stignu ostaju potpuno blaženi i to je sve, a ujedino je i prelijepi krajnji zaključak. No, neki su tamo ipak svjetliji, a neki svijetle manje. Igračica je bila potpuno zadovoljna spoznajom da će možda svijetliti više od nekih drugih i da će odmah i brzo stići u blaženi život kojega je osjećala na svojoj koži. Znala je da ih ima svetijih oko nje i često je morala pomisliti kako je važnije da ona nekome bude korisna, makar pala i u grijeh nego da pokuša sačuvati svoj život svetim na neki način pa ne poduzeti ništa za nekoga drugoga. Ponižavala se je, upadala u prepirke, povisivala glas i grubim tonom od sebe činila pakleno tešku osobu, samo da onaj neki lik pokraj nje ne pobjegne i ne ugleda njezino izbjegavanje i, ne daj Bože, sablazan. Neka se radije nad njom sablažnjavaju, mislila je. No, ipak je postojala opasnost da će previše izobličiti svoju predanost jer je znala da cilj nikada ne može opravdati sredstva kojima se pokušava dostići.

Bila je sretna što je to uzburkano promatranje svijeta, i aktivno, bilo sada iza nje. Čak je i pravdu svjetovnu promatrala svim srcem i nadala se da ima nekoga smisla u tom šarenilu grešnika koji nikada ne mole i praznovjerni su, a tada je nailazila na apsurd jer je vidjela da pravde nema niti u hramovima Božjim. Od tada su za nju postojali sveti koji su bili samo njezini, od velikih svetaca, preko svih mrtvih pa do onih koje joj je Isus dao. Nikada nije prva tražila ljude, uvijek je čekala tko će nabasati na nju. Tako je bila sigurna da je tom liku nešto od Boga dužna. I za nju je Svjedok rekao da je prva pristupila njemu, a ne on njoj što je bila i očigledna istina. Susret sa Svjedokom je bio za nju susret s Božanskim leđima i predokus lica Kristova. Poslije ju je obasuo Gospodin darovima i uslišanjima, cijelo vrijeme ju je obasipao, još od onoga trenutka kad je naletjela na Učitelja. Možda je ipak prije toga bila i bez molitve zaljubljenica u Istinu kad je Bog učini tako blaženom u drugoj polovici njezina života. Sada, kad je imala svoj narod te se osjećala sama narodom Božjim, nije više bio prioritet predati se pod svaku cijenu nekom liku jer je bila naučila ne padati uopće u iskušenja ako nije imala nekoga interesa. Interesi su također od Boga darovi. 15.09.2014. 10:25

U HRAMU

Što je još bilo važno napomenuti i čega se morala prisjetiti, nije željela puno govoriti. Daleko je stigla u psihoterapiji psihoze, daleko je stigla u ostvarivanju svojih poetskih težnji, daleko je stigla u etici života. To su bili neki od najvećih i stalnih darova. Obitelj je bila višestruko blagoslovljena i Igračica se je pripremala za ostarjele godine. No, još uvijek danas nije vrijeme za neki odlazak u mir.

Postojala je i ta neka nada da će se još svakojaka čuda dogoditi u vezi njezinih svetih. Bilo joj je krivo što ne može vjerovati bezrezervno svima u hramu. Bilo je povremeno previše suhoće na koju nikako nije bila navikla. Što se to dogodilo, nije naslućivala i nadala se je da će se okolnosti promijeniti. Imala je neke simpatičnije duhovnike, ali nije stizala u hram onoliko koliko bi željela jer nije mogla tako biti aktivna u svijetu, a da se ne umori. Nije to bilo dovođenje ljudi u Crkvu nego izlazak iz presvetoga područja na teren. Previše je dobro svijet poznavao to licemjerje, a predaleko su bili vjernici od svijeta i nije moglo doći do okupljanja na jednom mjestu, možda jedino radi Svetog Oca na hipodromu.

Nije joj bilo jasno od čega žive vjernici koji nisu željeli uplitati se u svijet. Ona nije tu suhoću mogla dobro podnijeti jer u svijetu ne očekuješ pitke vode, ali na presvetome mjestu da. Događalo se da se napoji u izobilju usred pakla i da tada pristigne u onu suhoću koja joj je izgledala tim strašnija. Sigurno je i sama osjećala nešto neuredno iz sebe i u sebi. No, Krist je govorio vrlo jasno njezinome srcu. Vjerovala je u svoja opažanja, ali je ostavila i prostora za pogrešku. Zato se je možda i željela pritajiti, a morala se je pritajivati u oponašanju 'normale', u klasičnom kršćanskom stavu mira i potajne frustracije, samo što ona nije toliko bila frustrirana nevoljom u životu nego suhoćom u hramu.  Imala je dojam da su molitelji odlazili iz hrama jače frustrirani nego kada bi došli. Morala je dobro paziti da ju ne obuzimaju iskušenja.

Da, iskušenja su bila još strašnija nego ikada. Nije bilo to iskušenje pohlepe očiju i srca, bilo je strašno iskušenje u samoj molitvi, strah ju je bilo pogrešnih predodžbi i uzaludne riječi. No, Gospodin je uslišavao. Više joj je to bilo drago kao potvrda pravovjerja nego kao samo uslišanje.

Smetalo joj je malo kako se ponekad Crkva natječe u osvajanju vjernika sama sa sobom i kako želi grčevito sačuvati vjeru. Za Igračicu je to bilo nepojmljivo jer 'tko čuva svoj život, izgubit će ga'. Crkva nikako nije mogla propasti, a svijet je propadao stalno. Uzaludna bojazan i strah od pogana i njihovoga truda oko toga da izfilozofiraju i protumače sebi Otajstvo Crkve po svome.

Imala je nekog posla pa prekide udubljivanje. 15.09.2014. 11:49

BOG S NAMA

Kasno je ustala, a datum je još uvijek bio isti. Opet se umorila previše.

Crkva je za nju bio Svjedok i sve što je nalazila u jednome, postojalo je i u drugome. Rijetko se duši pruži takva prilika, možda samo u nekom svetom braku, ali tamo nema svećenika. Bila je sretna zbog svojega križa usamljenosti jer zbog njega je došla u priliku naglo se i totalno zaljubiti u Svjedoka što joj je donijelo spoznaje koje ne bi inače dobila. Kako je njemu uspjelo ostaviti takva traga u njoj, bilo je pitanje Božje volje i podlaganja Bogu živome. Ljubav je živa osoba. Isus se utjelovljava gdje su dvojica ili trojica okupljena u Njegovo ime. Svjedok nije morao učiniti ništa, a ljubavna se je komunikacija događala; nije morao dati na znanje Igračici da mu je ona nešto posebno, a ona je morala samo prihvaćati i ostati smirena iako je tijekom nekoliko mjeseci srce njezino burno udaralo. Uvijek joj se događalo da su propovijedi za nju prava riječ u pravo vrijeme, ali sa Svjedokom i njezinom zaljubljenošću to je bio vatromet spoznaja i emocija; to je, dakle, Bog, to je ljubav za kojom je tragala, znajući dugo vremena da je nosi u sebi. Sličan je duhovni odnos imala samo s majkom, ali nikada tako jasan i definitivan.

Imala je dojam da ima neko osjetilo za poruke koje su bile neizrečene doslovno, ali sa Svjedokom Igračici je to osjetilo služilo samo da joj opetovano dolazi do svijesti da se nalazi u raju iz kojega niti danas još nije izišla. A to je upravo zasluga svećenika. Raj je upravo plodna komunikacija zaljubljenih. Ne možete to izvesti u klasičnom vjerskom braku. Potpuno joj je bilo jasno kako se to svećenici ne moraju ženiti i kako to žene ne mogu nikada vršiti svećenićku službu. On je pastir za sve ljude dok je ona nekima majka, a svima ostalima nedostupna. To je bilo sigurno, tako je moralo biti oduvijek i zauvijek.

Muškarci uglavnom nemaju takvu emotivnu hrabrost i toliko pribranosti. Žene su uvijek oprezne i praktične, ako nema čovjeka svoga života i prilike za stvaralačko rađanje, neće se nikada upuštati dalje od površnoga prijateljstva jer je opasnost od bilo čijega padanja u grijeh prevelika. Muškarci također nemaju takva strpljenja za ženske misli. Zbog svega toga, Igračica i Svjedok nisu mogli postati i ostati nikakav stereotip. Ljubav Boga nikada to ne može biti. Bog je uvijek živ i stiže na vrijeme. Hram je idealno mjesto za Božje djelovanje, u hramu se tako nešto kao njihova ljubav moralo češće događati.

Istovremeno, Svjedok i Igračica nisu imali puno zajedničkoga, bili su prilično različiti na prvi pogled, ali ih je zaista spajala odanost Stvoritelju. Kad ne bi toga bilo, ništa im vrijedilo ne bi, niti svećenicima, niti općenito vjernicima. Čak je i sablazan vjerna pratiteljica ljubavnih poruka i događaja u hramu, na svetom mjestu.

Igračica se osjećala obaveznom prihvatiti činjenicu  da Svjedok ostaje ubuduće njezina iskra života jer ju je on neprekidno poticao na nove spoznaje i traganja. S Tijelom Kristovom primala je i njega dok Svjedok nikada nije morao nju niti pogledati. No, nije morala razmišljati uopće da bi znala da je njezina svaka poruka prihvaćena. To je tako moralo biti. Oni dvoje nisu samo bili istomišljenici u pitanjima vjere, njihov je pristup vjerskom životu bio identičan. U isto vrijeme ni po čemu se nisu razlikovali od svih ostalih. I to je tako moralo biti.

Često je u molitvi viđala Svjedoka, a kad bi kontemplirala i obraćala se Gospodinu, nije mogla Svjedoka nikada zaobići. On joj je bio najbliži, usadio joj se u srce i to nekako nije moglo biti jednostrano jer inače ne bi niti postojalo kod nje. 15.09.2014. 23:59

PJESMA ANĐELA

Postojala je neka djevojka. Ona je bila valjda anđeo čuvar Igračici i često je pjevala. Igračica je zato nekako uvijek kroz pjesmu doživljavala svoj vjerski život. Promatrala je kako Svjedok odlazi, dostojanstveno kao što je uvijek i bio prisutan. Morala je poduzeti mnoge psihofizičke i molitvene napore da bi mu mogla biti toliko ravna da razumije što to on govori.

Nekako ju je odveo na pašnjake čistoće i nevinosti za koju ljudi uglavnom misle da je ne mogu imati ili da je više nemaju. Ali to nije bila nevinost djeteta nego nekakva krhka i nedodirljiva čistoća. Čovjek može nastojati dostići vjersku čistoću i svetost, ali ovo je bilo nešto nalik načinu kako ljudi zamišljaju anđele. Također je rijetkost da neka jako sveta osoba uspije sa sobom u svetost odvesti bilo koga drugoga tko doslovno bane u hram iz svijeta. Igračica dugo nije mogla povjerovati da je imala sposobnost tu rajsku čistoću uočiti kod Svjedoka. No, znala je da je inače ne bi toliko privukao.

Njegove su riječi bile škrte i bremenite. Lake i jednostavne. Misli koje je običnim govorom izricao bile su velika novost na njezinom  vjerskom putu. Žeđala je i dobivala vode života i duhovnosti koju nikada nije unaprijed očekivala. Željela mu je dati do znanja da ga dobro čuje. Poslije bi razmatrala te nove i nepoznate predjele u kojima bi se našla. Nije bila dorasla nevinosti, nije mogla to opisati, ali Gospodin je uslišavao i kao da je to bilo više nego dovoljno. Nitko se nikada nije pridružio tom svetom zajedništvu. 16.09.2014. 00:15

JEDAN JEDINI

Odlučila je ostati sama, a drugačije nije niti mogla. Svijet nije nudio takve prilike i nije mogla biti sretna i zadovoljna s tolikim predrasudama. Jedino je mogla činiti nešto radi Svjedoka i uspomene koja je bila življa nego ikada, radi Boga. Tražila je dovoljno, pokušavala dobiti izričite odgovore. Ne može doći hramu bliže nego što jest. Ne može ostati u svijetu. Pronašla je područje na 'ničijoj zemlji', utočište iz kojega joj se nikako nije dalo otići. Naravno da je željela ostati onoliko zdrava koliko je mogla biti. Prepustila se malo odmoru i pustila da joj Gospodin donosi ljude i prilike. Za nju je to bilo idealno, ali možda neće uvijek biti s tim zadovoljna. Nije mogla normalno živjeti, a da ne daje Bogu ništa više. I evo, sada je došlo to vrijeme za ponovnu kontemplaciju. No, svijet je ipak vukao na svoju stranu. Bio joj je žuljeviti taj križ. Vodio ju je tamo gdje nije htjela, a kad bi se prepustila, ostajala bi na trenutke prazna.

Nije mogla pronaći ništa slično. Niti približno. Nigdje. Ipak je bila otvorena za ljude iako ne uvijek i za svakoga. Takve su jednostavno bile okolnosti. Morala je priznati da je zbog nekih velikih promjena umorna i nemoćna i nadala se je zdušno da će se oporaviti sada, uskoro.

Morala je proći te ispite i takva ispitivanja, morala se uvjeriti na svojoj koži da svijet ne daje ono što je dao Svjedok. Znala je odavno da nema onoga što je nosila u sebi nigdje vani, inače bi se puno prije u životu obrela u hramu. Imala je takva životna iskustva da nije mogla biti zadovoljna praznim načinom života, predrasudama. Kad je čula Učitelja, bilo je to neophodno obraćenje i poslije nije više ništa očekivala i mislila je kako može biti konačno nekako svoja. Tada je Svjedok, dobro poznati Svjedok, valjda primijetio da je žeđala puno u životu. Valjda se našao u takvim okolnostima da joj je morao pokazati mrvu prijateljstva, a Igračici je upravo takva naklonost nedostajala. Nije ona tražila puno, tražila je nešto slično onome što je nosila u sebi, barem po kvaliteti, ne toliko po količini. Poslije svakog susreta je odlazila prepuna i zadovoljna, ne očekujući ništa više. Svaki put se iznova ugodno iznenadila. Otkrićima nije bilo kraja. Morala je naučiti vjeru, a iz priloženog oko sebe to se nije dalo izvesti. Konačno nije bila sama i jedina.

Vjersko tijelo je bilo zatvoreno u sebe. Jednom prilikom su joj pokušali reći da su za takve slučajeve odgovorni roditelji. No, mislila je, ne može roditelj biti odgovoran za to da li je netko vjernik ili nije jer djeca odlaze u nekakvo društvo u kojemu se susreću s ostalim vjernicima, a ti ostali su svi također odgovorni jedni za druge. No, izgleda da se to u stvarnosti ne događa, ta odgovornost. 'Majka moja i braća moja oni su koji slušaju riječ Božju i vrše je'. Gdje su ti ljudi? 16.09.2014. 09:54

ZAHVALNOST

Nije željela biti nezahvalna, na svakom detalju i na svakoj riječi zahvaljivala je Bogu. Ali zašto je uopće morala doći, i ona i mnogi drugi, u takve okolnosti da mora biti zahvalna na mrvicama? Toliki životi propadaju jer su ljudi otuđeni, prestrašeni, povučeni. Igračica se uvijek povlačila kad je bila u nevolji. Da li je moguće da su kršćani zapravo samo ljudi u nevolji? Kako malo mira pronađe čovjek u nevolji ako ne moli Boga? Igračici su pomagali nevjernici isto toliko koliko i oni redovni vjernici, ako ne i više. Ako bi povjerovali njoj, to je bilo sve, nikada joj nitko nije rekao da želi u hram, tamo gdje ona crpi snagu za svoju vjeru. Ljudi poistovjećuju obred katolički s magijskim obredima, postavljaju se isto kao što je čovječanstvo razmišljalo u doba pračovjeka i prvih ljudi koji su strahovali od gromova. Zatim misle kako molitva pomogne protiv gromova i dobiju predodžbu da na svijetu postoje dobri i zli obredi. Tada im morate reći da je Isus, Gospodin koji je sišao među ljude, iznad dobra i zla, morate reći ljudima da je i ono što izgleda dobro i ono što je zlo, sve pod vlašću Kristovom. Tada, pak, ljudi ponešto povjeruju, ali ih zakoči zid šutnje vjerskoga naroda i ne odu u hram. Još i govore da vjeruju u Boga, ali ne povezuju to s činjenicom da Bog u hramu ima svoje Prebivalište za čovjeka na zemlji. Ne vide i ne mogu ljudi vjerovati da se s Isusom koji je Bog može učinkovito razgovarati, da se može ići dalje u beskraj, da se čovjek može odmaknuti od onoga praznovjernoga mentaliteta iz prapočetka. Svi mislimo kako smo odmakli od postanka svijeta, ali nismo napredovali. Biti kršćanin znači biti kulturan i to je sve. Vjernik misli da je kulturan kad, primjerice, traži socijalnu pravdu za sebe, ali to nije to. Biti kršćanin znači biti uvijek žrtva, ali sretna, zaljubljena i zadovoljna žrtva jer u hramu, na obredu susreta s Gospodinom, On daje novu snagu kad god vjernik Bogu na susret dođe, neiscrpnu snagu na kojoj se hrani ovj svijet. Tada kršćanin zna da je netko iz njegove okoline napredovao, da je napravio korak prema Bogu koji je svima krajnji cilj. Kršćanin na kojega se svijet oslanja samo mora uputiti svijet na izvor svoje snage i moći. Ako se neki vjernik zatvori od svijeta, ne može se podložiti nikome kao žrtva, a tada upute o tome kako treba doći na obred ništa nikome ne znače. 16.09.2014. 10:21

MOBITELI

Mobiteli su postali savršenstvo bez kojega nema normalnoga života. Globalizacija je napredovala u smjeru oslobađanja od lokalnih nereda i sukoba. Astronomija je dovela čovjeka do najudaljenijih nebeskih tijela. Psihologija i sociologija je dovela mnoge ljude do jasnijega samospoznavanja. Genetika je načinila ogromna otkrića. Ljudi su navikli čuti u jutarnjim vijestima kako su liječnici pobijedili najopasnije viruse prije nekoliko sati. Ljudi s tjelesnim oštećenjima imaju implantate koji im služe savršeno. Odgoj i zaštita djece postaje konačno opća briga i potreba društva. I psihoze više nisu nepoznanica. Slijepci od rođenja ozdravljaju.

Ipak, Igračica u tom svijetu koji komunicira mobitelima nije smjela reći ljudima da je zakinuta za mentalne sposobnosti te da mora redovno odlaziti na terapiju, doslovno na injekciju u bolnicu. Ljudi nisu mogli shvatiti njezino oštećenje, ali čim bi čuli da odlazi jednom mjesečno na injekciju, sklanjali su se od nje kao da je okužena. To joj je bio neposredan pokazatelj kako sva ta slavna otkrića normalnim ljudima ništa ne znače; ljudi su rukovali mobitelima, a nisu znali niti što je to, primjerice, uzemljenje. Znali su što se događa sa crnim rupama, a nisu znali bez mobitela pronaći prvi i najbliži robni centar. Bacali su velike količine hrane, a gladovali su više puta na dan.

U njoj su se bili prelomili ti egzistencijalni apsurdi. Bila je u centru svijeta, imala je aktivan život na internetu,a nitko nije primijetio koliko je žedna usred obilja svega što taj opisani svijet daje ljudima. Voda je bila na sve strane, a ljudi su mobitelima dobavljali nešto protiv žeđi. Čovjek traži kruha preko pogače. Isus ne može prići na tako komplicirani način bilo kome, ne može piti ako Mu ljudska ruka ne zahvati vode iz onoga osamljenog zdenca. Može jedino dežurati na svijetu, u Prebivalištu i tamo stvarati čistu i bistru, ljekovitu izvorsku vodu. Treba Mu samo prići, a možda čak niti to. Treba jednostavnijim putem naprosto zagrabiti, možda samo malo ispod površine.  Isus dolazi i preko mobitela, ali ljudi ne mogu spojiti svoje iskonske strahove s tako savršenom tehnologijom, ne mogu sami sebi vjerovati jer čovječanstvo nije otkrilo neposredne puteve za svoj razvoj i nikada niti neće jer Bog stavlja čovjeka na ispit zrelosti za raj, sa suživot s Njim.

Voljela je svoju osamljenost. Društvo je svakome čovjeku neophodno, ali može odvesti u strašne i negativne krajnosti za svakoga pojedinačno. Kad je bila sama, puno raznih nametnutih potreba bi nestajalo i dolazila je u stanje savršenoga mira, zadovoljstva i sreće. Ljudi su imali sve od kada se Bog utjelovio pa žrtvovao za otkup grijeha čitavoga čovječanstva, imali su sve, ali nisu znali položiti ispit zrelosti za raj jer su bili i još će dugo biti autistični. Društvo i društvenost poticali su taj autizam dok je osamljenost mogla također odvesti čovjeka u krajnost, ali bi prije toga čovjek ipak stigao spoznati da se nalazi u Obećanoj zemlji, a ponaša se kao neki vrabac ranjenoga krila koji drhturi na dlanu nekog znatiželjnog i zaigranoga dječaka. Dječak može dati ranjenoj ptici mrve kruha dok se to krilo ne oporavi, ali vrabac tada odlazi svome jatu i napušta dječaka. Čovjek nije vrabac, ima svijest najmoćniju, ima sposobnost izaći iz sebe i preobraziti se u duhovno biće koje može komunicirati s Duhom Božjim koji je vječan. 16.09.2014. 11:17

DRUŠTVO RANJENIH KRILA

Igračica je oduvijek voljela trenutke samoće, a nije, silom prilika, ovisila o društvenosti. No, i u potrazi za Istinom, društvo se nametalo sa svojim predrasudama. Kad joj je Učitelj pokazao Uskrsnuće, više nije imala većih težnji i potreba i bilo je spontano, a kasnije i promišljeno s njezine strane, okrenuti se tim silnim predrasudama i pogledati to društvo ranjenih krila. Osjećala se je nekorisnom i iznenađenom kad joj je Bog dao još i Svjedoka, to je bilo tako znakovito kao da je nekome, tom društvu, još uvijek namijenjena. Imala je mrvica za hranu i vode za piće. Zašto ne bi ponudila to nekome? Zašto bi, s druge strane, nekome uporno nudila vode koju ne želi piti dok možda iza njega čeka slična osoba upravo na kap te iste vode? Žednih je bilo na sve strane. Normalno je bilo pokušati naučiti kako žedni dolaze do izvora dok lutaju obezglavljeno pustinjom; kako je ona nabasala na vodu života? To je bio taj križ kršanstva, upoznati sebe da bi mogao pomoći bratu. Osamljenost je njoj bila dobra škola za bolju i kvalitetniju drušvenost.

Kad bi se usredotočila na prvoga do sebe, vidjela bi kako ne prepoznaje vodu za piće i bilo bi joj neobično pa se sjećala koliko god je mogla u prošlost svojim sjećanjima otići, ali kod nje je to prepoznavanje bistre pitke vode uvijek već postojalo. Bilo je strašno puno blata i mulja, a vrlo malo bistrih kapi, ali nikada nije mogla uzeti bilo kakav mulj. Često je silom gutala, misleći kako će umrijeti od gušenja i davljenja, ali je uporno preživljavala i tada bi se znala dokopati odjednom istinske vode života. Mislila je kako mora postojati Bogu dobar, jako dobar razlog za njezino postojanje i svrhu. Inače bi je već odavno uzeo k sebi. Nije joj trenutno preostajalo ništa drugo nego da se nada da je bila korisna. 16.09.2014. 11:40

LOVORIKE

Postojala je, naravno, opasnost i za nju. Stjecajem okolnosti je odgojena u izolaciji. Izoliranost joj je bila tijelo, krov nad glavom i temelj postojanja. Možda je morala iz toga izići u društvo, ali uvijek se vraćala jer nije dobivala niti blizu toliko hrane u društvu koliko u izolaciji. Uzmimo da su i drugi željeli skloniti se povremeno od svijeta, ali za to vrijeme nisu se suočavali s onim temama koje je njoj donosila izolacija. Imala je dojam da ljudi koji se povlače iz društva uopće ne žive nego nekako kao da odspavaju i prespavaju, te se zatim, jednako prazni i žedni, vraćaju u društvo. Sigurno je postojala okolnost u kojoj ti društvo više pomogne nego sam ti sebi, ali, budući da društvo opstaje kao jako autistično, bilo bi zgodno da se toga autizma čovjek sam od sebe riješi, sam pred sobom. Dovoljno je sebi priznati neke osnovne životne činjenice bez obzira da li se to događa uz pomoć društva ili u velikoj osamljenosti. Igračica je došla do zaključka da joj društvenost sama po sebi i sama radi sebe nije neophodna.

Svjedok je bio jedan vodonosac koji je Igračicu izprovocirao, ali ne namjerno, te je ona odmah željela dati na znanje Svjedoku da nije u pravu sasvim i tako su počeli razgovarati. Možda je dobro izprovocirati žedne nekako namjerno, možda je to moguće i možda nije i ne mora biti grijeh. Reći, na primjer, nekome da je nesposoban na svome vlastitome terenu kako bi se taj osjetio dovoljno zainteresiran da o svojoj temi i o sebi razgovara beskrajno. Problem je psihofizički bio Igračici toliko dugo slušati kako ljudi pripovijedaju o sebi, a ne čuju nikakve primjedbe s njezine strane. Nije mogla ostajati dulje vrijeme tako pasivna kao neki neutralan slušač, morala je progovoriti o tome što je vidjela i zaključila iz razgovora, odnosno iz ispovijedanja i monologa nekoga s kim je razgovarala. Možda više nije niti bilo potrebno jer bi često nakon njezina izraženog mišljenja ljudi ušutjeli. Možda je to bio znak da pokušavaju sagledati svoje riječi s drugoga stajališta, a možda su se ljudi pred njom povlačili nezadovoljni. Još jedan problem je bio kod nje, ljudi često nisu znali koga imaju pred sobom. Mislili su kako ih jedna bolesna i neuspješna postarija žena ne može naučiti ničemu. No, tada nisu je morali niti tražiti. Nije joj bilo uvijek jasno zašto joj se ljudi obraćaju i očekuju od nje nešto nemoguće, nije joj bilo jasno kako ne vide da od nje ne mogu imati nikakve druge koristi osim suočavanja s njezinim mišljenjem. Željeli su je naprasno promijeniti, indoktrinirati, prilagoditi sebi, a njoj to sve nije bilo ono što je žeđala, a niti zanimljivo. Neko vrijeme je pokušala biti vrlo dostupna i pristupačna, ali ljudi se straše sponatnosti što je bio znak da ne znaju biti niti sami sa sobom spontani što je njoj ugodno sjelo na dušu jer je dugo vremena patila zbog svoje nedruštvenosti.

Sada, u starijoj dobi, željela se je vratiti u svoju izoliranost, ali ne i zaboraviti odgovoriti na kakvu provokaciju. No, ništa je nije provociralo. Bilo je ugodno tako se odmarati na lovorikama. Prestat će, prije ili kasnije. 16.09.2014. 12:16

IZRAŽAVANJE EMOCIJA

Nije bila nikakav majstor s emocijama, niti u izražavanju emocija. No, niti društvo to nije znalo, samo u slučajevima kad bi ljudima nešto prekipjelo, a tada bi bilo previše grijeha. Igračica je znala upiknuti pravi trenutak jednom smirenom riječju nekoga tko je u srdžbi pretjerao.

Sebe je podučavala kako u trenutku kada izlazi neka riječita psovka pronaći u svome vokabularu nadahnuća za izražavanje stanja u kojemu se nalazi. To je nužno dovodilo do preispitivanja svojih frustracija. Zašto čovjek u miru odjednom izgubi strpljenje do te mjere da si dozvoljava psovke dok u prvom stupnju pripravnosti razmišlja i ne psuje iako je situacija problematična? Drugim riječima, kada idete na bojište, jako ste sabrani i dobro ciljate, a kada je sve uglavnom u miru i redu, psujete i srdite se. Jedan je razlog taj što ste u pripravnosti u nekom stanju pozitivnoga šoka koji vam omogućava da emocije ne puštate iz sebe nego da pokušavate hladnokrvno razmotriti kako izaći što prije iz goruće opasnosti. Ljudi bi morali znati da su uvijek u gorućoj opasnosti. Ne, ljudi se jako opuste, to jest otpuste svoj mehanizam za življenje, a često si dozvole da ih potuku okolnosti.

U današnjem društvenom uređenju mediji vas dotuku, a da toga niste svjesni. Pravosuđe vas mami da bi vas dotuklo također. Demokracija vas izaziva da pokušate izbaciti iz sebe sve više i više nezadovoljstva. Konkurentnost u gospodarstvu vas potiče još ponajviše na revolucionarno odricanje od svega što nije komercijalno, što se ne može unovčiti. Sve manje ima onoga načina davanja usluge i protuusluge, a sve više se mjeri samo ono što se može pretvoriti u novčani iznos. To je Igračici bio jedan znak vremena, ali ništa novo pod kapom nebeskom. I Izrael je trgovao prije mnogo tisuća godina. Puteve među plemenima osiguravali su upravo trgovci. No, kada ste već na putu, zaboravite trgovinu i pogledajte trgovca i kupca. Razgovaraju kao roboti. To dovodi do sustezanja i gomilanja emotivnosti u sebi. Čim se nađete u okolnostima kad se od vas ne očekuje niti da nešto kupite, niti da nešto prodate, opuštate se i sve nakupljene emocije nahrupe iz vas, bilo u obliku pretjerane strasti spolne prirode, bilo u obliku pretjeranih psovki. Mnogi ljudi se posvete požudi kao sportu, ali često se i verbalno oslobađaju. Tada, primjerice, čujete najgore psovke, barem se toga nakupilo pred Igračicom jer ona uglavnom nije nikada trgovala svojim emocijama, niti se prepuštala svjesno trgovanju, to je za nju bilo samo najosnovnija potreba kojoj se čovjek ne mora prepuštati prečesto. Rijetko je bila u društvu tako usredotočena na trgovanje da ne bi primijetila tko je zapravo taj koji trguje s njom, bilo joj je uvijek jako sponatno pitanje u glavi o tome tko je taj koji trguje i odakle dolazi, a manje joj je bilo značajno što prodaje ili kupuje.

Tu dolazimo do tipičnoga praznovjerja i magijanja. Predmeti i ideje ljudske nisu božanstva. 16.09.2014.12:43

MOLITVENA LEGIJA

Pokušala je u zajednici molitelja proučiti svoju trenutnu svrhu. Našla je odgovarajuće društvo, ali njezina svrha sigurno nije bila ne proučavati nikada više svijet, a dolaziti samo kratko i povremeno iz svijeta na molitvu. Što da učini sa sobom kad nije u molitvenoj zajednici? Ne može se namjerno oslijepiti za svjetovne prilike i neprilike.

I što činiti u slobodno vrijeme kojega ima na pretek? Tu je njoj nužno dolazilo do svijesti da je još predaleko od svoje krajnje svrhe na svijetu. Društvo ju je postavilo kao bolesnika u stanje i okolnosti u kojima je bila velikodušno zbrinuta i – nekorisna. 16.09.2014. 13:10

PROSJAČENJE

Nastojala je ne provokativno djelovati jer su se ljudi nalazili izprovocirani svime što je od nje dolazilo, a ona to nije mogla staviti pod kontrolu. Pa kad je već tako provokativna, možda je to dar od Boga. Možda zaista treba namjerno i ciljano upotrijebiti tu svoju osobinu koja je ključna u njezinim društvenim odnosima. Bilo joj je čak i zabavno dok je svim silama pokušavala izgledati neugledno, pitomo, neprimjetno jer nije znala što je to što u njoj tako provocira ljude. Primijetila je da ljudi žustro reagiraju kad ona progovori bilo što što nije klimanje glavom. Zašto klimati glavom ako ne onda kada se točno slažete s drugima i kada vam otmu riječ iz usta?

U nekoliko zadnjih dana nije uopće marila za sebe ili za društvo. Tko god je nailazio, nije očekivao više od klimanja glavom, a ona nije nalazila razloga bilo što reći. Tako je bilo sve dok nije ugledala fotografiju prosjaka. Tada joj je nešto prekipjelo. Godinama se nastoji približiti spontanim i rubnim ljudima, potrebitima i čak na ulicama je gledala obraća li se tko pogledom njoj. Ono što su prosjaci imali od svoga prosjačenja bila je samo jedna čaša piva na dan. Prosjačenje nije ništa drugo do li oblik društvenog života onih ljudi koji, kao i ona u zadnje vrijeme, nemaju prostora za disanje, a velikodušno su zbrinuti od strane društvenih odgovornih i manje odgovornih zajednica. Nije joj bilo jasno zašto društvo drži da su prosjaci nesretni i da im je loše. Teži slučaj su svi oni zbog i radi kojih prosjačenje uopće postoji. Da li ljudi zaista vjeruju da je prosjačenje unosan posao; da li ljudi zaista ozbiljno misle da su korisni kada odvoje vrlo teškom mukom kovanice iz svojih prebogatih usta i dodaju prosjacima kako bi od toga prosjaci mogli zaista živjeti i bolje živjeti; da li su ljudi zaista uvjereni da prosjaci nemaju niti koru kruha? Zašto dodaju te kovanice kad ne znaju kome i što su dodali? Ne poznaju ljudi prosjake, ali prosjaci poznaju Boga i kod Njega ne nalaze te ljude od kojih prose. Oni koji daju milostinju samo su materijal za prosjake, a oni koji prosjacima zdušno i velikodušno dodaju čak i po dvije kune odjedamput zapravo su jako problematični jer tim svojim postupcima kao da govore:'Ti si jadniji od mene, nemoj mi ništa pripovijedati, samo uzmi kovanicu i šuti.' Na taj način stvaraju savršene okolnosti za regrutiranje neprekidno novih prosjaka. Zašto nitko ne stane s te strane na kojoj ljudi prosjače? Većina ljudi misli kako bi najradije pokazali prosjacima velikodušnost i Boga, a nitko, izgleda, nema pojma da bi od prosjaka mogao nešto naučiti ili da bi možda prosjak mogao pokazati malo milosti prema svojem dobrotvoru i pokazati mu put do Boga.

Nije jedamput iznašla načina da nekome doda ono što mu je potrebno. No, uglavnom to nisu bile kovanice nego nešto sasvim drugo.

S druge strane, nikada ne bi dobila ono što joj je bilo potrebno nego možda samo kovanice ili novčanice. Novčanice je ulagala u korisne poslove, a kovanice su joj dobro došle u slučajevima kad se moralo plaćati gotovinom i nije se moglo plaćati karticom, a bilo je dobro došlo, primjerice papirići za duhan ili pero zelene salate na tržnici. Kovanice vam primaju samo oni koji služe pivo. Pa, neka je i piva u tom dosadnom društvenom životu. Zanimljivo je sjediti na ulici i promatrati kolotečinu svakodnevice, niste opterećeni nikakvim društvenim normama, policija vas uopće ne pita niti za osobnu iskaznicu, niti za porez. Neka je, kad ne može bolje. 16.09.2014. 13:39

BANKA

Banka je kad od najgorega materijala načinite savršenstvo.

Kad već ljudi moraju razmijenjivati stvari, a ne sebe davati i druge ljude primati, tada je najpametniji onaj koji sebe daje ljudima koji trguju i uzima ljude, pije im krv ili nešto slično za sebe.

Igračici je bilo najlakše, najbezbolnije i najprosvjećenije općiti s bankom. Tu su bili najčišći računi i najučinkovitija ljubav.

Uvijek je bila osoba koja je u sustavu, to jest, uglavljena od rođenja u neke pravne okvire neke države. Država joj je nalagala da ode u školu ili na posao jer je time država dobila svoj legitimitet, odnosno egzistenciju te prava da jednom ubire ugled, slavu i porez. Tako je ostala u državi i do dana današnjega jer država ima podjednake zahtjeve koje je imala i davno nekada.

Kad joj država već tako zdušno nudi pravni sustav i ne da joj disati, Igračica je nastojala slijediti društvena i državna zbivanja jer i da nema države također bi bilo napada, kriminala i preživljavanja. Zar nije jednostavnije preživjeti tamo gdje ste rođeni i u istim okolnostima nego otići negdje  u neku okolinu u kojoj se drugačije čovjek mora boriti za egzistenciju?

Samo je jednom Isus došao među ljude. Između ostaloga, taj je dolazak imao poslužiti i svim ljudima u svim okolnostima. Isus je taj koji izbavlja čovjeka iz kolotečine neprekidne borbe za opstanak, u Bogu čovjek opstaje i temelji svoju egzistenciju, a Bog je prvenstveno Duh, nije novčanica.

Banka je klupa na kojoj sjede i dočekaju vas prosjaci kad god se sjetite. 16.09.2014. 14:02

DUH

Svjedoka joj nije nikakva bujica donijela. No, ne bi se moglo reći da je on bio neka mirna kolotečina, on je bio jedina provokativnija pojava u njezinom životu, duhovno provokativna. Sve joj je bilo jasno dok ju Bog nije prozvao kroz njegovu riječ, a onda je brzo odgovorila. Imala je strašne smetnje, ali je možda zbog toga i dobro čula Božji poziv. Znala je da će taj dijalog ostati zauvijek u njezinom srcu kad se jednom rastanu.

Sada nije bilo poziva jer je još uvijek morala promatrati što joj je Svjedok sve donio. Duhovni život ju je ozdravio. Izbacila je na vrat na nos sebe, a bila je uvijek sistematična te je sada mnoge stvari dovela u red.

Spojila je duhovno iskustvo nekako sa svakodnevicom, ali tu su prevladavala psihotična iskustva pa je i to morala poslagati u neki red i hijerarhiju po važnosti. Svugdje je morala biti usredotočena na koškanje sa svojom vjerskom iskrenošću i borbu protiv svoje oholosti. Uspjevala  je jer je živjela djetinjstvo u izolaciji koja ju je naučila sabranosti. Borila se grčevito da joj grijeh oholosti to ne pomuti. U tome joj je također pomagala lektira iz vremena izolacije. Svjedok ju je iz dana u dan izvlačio iz košmara i uvlačio sve dalje i sve više u otajstva vjere. Na testu je bila vjera i silna teorija koju je nakupila u životu. Svjedok to nije znao kao što u svojoj nevinosti uopće nije bio svjestan svoje snage, ali je spoznao polako kad ju je viđao, imao je svoje kriterije i tko zna što sve ne. Radio je savjesno svoj posao, ne spominjući uopće kontekst u kojem su se nalazili jer nije bilo potrebe, bili su usredotočeni oboje na osnove, a to je bilo susretanje s Bogom živim. Bog im je davao otvorene ruke, nagrađivao ih u izobilju za svaku sitnicu. U malo vremena i prostora proteklo je nekoliko ljudskih života, toliko je Isus tada bio darežljiv. Još i danas živi od tih darova.

Velik je uspjeh čovjeka proći na sudu i biti oslobođen optužbi, biti opravdan i biti nagrađen kao slavodobitnik. Igračica je još uvijek slavila s anđelima svoj prolazak, sjećajući se dobro da je to srž vjerskoga, a potom i općenito ljudskoga života. Kad nije više imala što iz sebe izcrpljivati pred Svjedokom koji joj je bio neiscrpan izvor nadahnuća i putokaz usred oblaka, konačno je pala i ta krajnja presuda. Za pokajanje morala je izmoliti slavu Bogu. 16.09.2014. 14:33